NSK Zagreb | Trideseta tribina iz ciklusa na temu inozemna Croatica: Gost tribine Miroslav Međimorec

Na jubilarnoj, tridesetoj tribini na temu inozemne Croatice govorit će se o kazališnoj, filmskoj i televizijskoj djelatnosti Miroslava Međimorca, poslu redatelja i scenarista, odluci da se bavi književnošću, objavljenim knjigama i studijama, političkoj i diplomatskoj karijeri, sudjelovanju u Domovinskome ratu, obnašanju dužnosti veleposlanika Republike Hrvatske u Švicarskoj, povezanošću s Meksikom i dr.

Crtice iz životopisa

Miroslav Međimorec rođen je 4. siječnja 1942. godine u Zagrebu, gdje je završio osnovnu školu i IV. gimnaziju. Na Filozofskome fakultetu u Zagrebu diplomirao je komparativnu književnost i engleski jezik (1964.) te odslušao poslijediplomski studij književnosti (1965. – 1967.). Kazališnu režiju diplomirao je 1973. godine na Akademiji za kazališnu i filmsku umjetnost. Iste je godine bio na poslijediplomskome kazališnom studiju u Royal Shakespeare Company (RSC), London/Stratford on Avon. Doktorirao je 2010. godine iz teatrologije i dramatologije na Filozofskome fakultetu u Zagrebu.

Već na prvoj godini studija počeo se baviti kazalištem u zagrebačkome Studentskom eksperimentalnom kazalištu (SEK), koje je, zajedno sa slavnim zagrebačkim Internacionalnim festivalom studentskih kazališta (IFSK), šezdesetih godina bilo kultno mjesto istraživanja i afirmacije mladih kazališnih umjetnika ne samo iz Hrvatske i Jugoslavije nego i cijeloga svijeta. Proslavio se režijom dviju predstava, i to Ars longa, vita brevis (1967.) i Vietrock (1968.).

Kao profesionalni redatelj u statusu slobodnoga umjetnika (1965. – 1985.) i stalnoga redatelja u Dramskome kazalištu Gavella (1985. – 1991.) režirao je više od sedamdeset kazališnih predstava, približno deset radiodrama te prilagodio i za televiziju snimio nekoliko svojih kazališnih predstava. Prva profesionalna kazališna režija bila mu je Zriniada u Zagrebačkome kazalištu mladih (1969.). Poslije je kao redatelj postavljao predstave u Zagrebu, Dubrovniku, Varaždinu i drugim gradovima. Prema priči Miodraga Pavića Crvena kraljica režirao je televizijski film, a televizijsku dramu prema kazališnome komadu Ödöna von Horvatha Figarova rastava. Režirao je i film prema pripovijetci Školjka šumi Slobodana Novaka te napisao scenarije za dokumentarno-igrani film Sunčica prema knjizi Sunčica Marije Slišković u koprodukciji Udruge žena u Domovinskom ratu i filmske kuće iFilms iz Teksasa, vlasnika hrvatskoga iseljenika Nikole Kneza, koji je ujedno i redatelj filma. Taj je film, odnosno engleska inačica Sunny, dobio Platinium Remi Award, prestižnu nagradu na Worldfest Houston, međunarodnome festivalu dokumentarnoga filma u Sjedinjenim Američkim Državama.

Piše i scenarij za igrano-dokumentarni film Vukovarska pasija prema motivima vlastitoga romana Piše Sunja Vukovaru. Hrvatsko narodno kazalište iz Osijeka naručilo je za svoju 100. obljetnicu i 7. prosinca 2007. godine izvelo dramu Zastave, barjaci, stjegovi Miroslava Međimorca. Dramatizirao je i režirao Životnu priču Janka Žnidarića, jednu od priča iz svoje zbirke pripovijedaka Diplomatske i druge priče za predstavu preimenovanu u Nebo nad Zagrebom u suradnji Gustl teatara i Glumačke družine Histrion te režirao komediju Zbogom Hollywood Mire Gavrana.

Dobitnik je brojnih nagrada za režiju na kazališnim festivalima i smotrama, kao što su tri Zlatna lovor-vijenca na MESS-u u Sarajevu, Nagrada grada Zagreba, godišnje nagrade kritike i Udruženja dramskih umjetnika, nagrade na Gavellinim večerima te godišnja nagrada Vladimir Nazor). Jedan je od utemeljitelja kazališnoga časopisa Prolog (Zagreb, 1968.) te je član uredničkoga savjeta časopisa za kulturu Gesta (Varaždin, 1980.). O kazalištu je izlagao na Hvarskim danima, Sterijinu pozorju i Krležinim danima u Osijeku. Autor je niza teatroloških članaka i rasprava.

Napisao je romane Piše Sunja Vukovaru (2004.), Frankfurtska veza (2004.), Presvijetli i rabin (2006.), Lovac na generala (2013.), Kostino pismo (Svrha od slobode) (2014.), knjigu drama Tužni hrvatski san (2012.), zbirku pripovijedaka Diplomatske i druge priče (2016.) te knjigu General Praljak (suautorstvo s akademikom Josipom Pečerićem, 2017.). Autor je i dviju opsežnih povijesnih studija, kao što su Medački džep (2003. – 2004.) te Izvršio sam zapovijed: odveo sam u smrt 900 Hrvata (2008.). U toj je studiji riječ o svjedočenju britanskoga časnika Bernarda O’ Sullivana o izručenju hrvatskih vojnika 1945. godine jugoslavenskim partizanima. Napisao je i veći broj povijesnih, izvještajnih i vanjskopolitičkih raščlambi.

Roman Piše Sunja Vukovaru objavljen je na španjolskome jeziku 2015. godine u Nakladi La Zonámbula u Guadalajari u Meksiku. Uskoro će u istoj nakladi biti objavljen roman Presvijetli i rabin koji je uvršten u antologiju hrvatske židovske književnosti na češkome jeziku objavljene u Pragu 2011. godine. Također, uskoro će biti objavljen i roman Dora sa sjenama (AGM), dok je rukopis povijesnoga romana o Hrvatima u Tridesetogodišnjem ratu predan nakladničkoj kući Alfa.

Miroslav Međimorec dobitnik je godišnje nagrade za najbolji roman iz Domovinskoga rata (2004.) Udruge branitelja, invalida i udovica Domovinskoga rata (UBIUDR) Podravke i godišnje nagrade za prozu Dubravko Horvatić (2006.) Hrvatske kulturne zaklade. Dobitnik je priznanja Krležinoga fonda za 2015. godinu, uz dobitnika nagrade Borisa Senkera i sudobitnika priznanja Dušana Karpatskoga.

Hrvatski je branitelj, dragovoljac, visoki časnik Hrvatske vojske (stožerni brigadir), djelatnik Ministarstva obrane Republike Hrvatske (1991. – 1993.), pomoćnik ministra vanjskih poslova Republike Hrvatske (1993. – 1999.) te pomoćnik ravnatelja Hrvatske izvještajne službe (1993. – 1999.). Bio je veleposlanik Republike Hrvatske u Švicarskoj konfederaciji (1999. – 2000.) i do umirovljenja službenik Ministarstva vanjskih poslova Republike Hrvatske.

U rujnu 1991. godine odlazi kao dragovoljac u Sunju, gdje šest mjeseci brani Hrvatsku. Nakon toga obavlja dužnost načelnika Vojnoga kabineta dr. Franje Tuđmana te načelnika Sigurnosno-obavještajne službe Ministarstva obrane Republike Hrvatske. Poslije u Ministarstvu vanjskih poslova Republike Hrvatske postaje pomoćnik ministra za sigurnost na čelu VII. Uprave Ministarstva vanjskih poslova Republike Hrvatske koja se bavi sigurnošću i komunikacijama diplomacije. Istodobno je pomoćnik ravnatelja Hrvatske izvještajne službe, nadležan je za suradnju s inozemnim obavještajnim službama te obavještajnu djelatnost u inozemstvu. Predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman imenovao ga je 1999. hrvatskim veleposlanikom u Švicarskoj konfederaciji na čijoj dužnosti ostaje do jeseni 2000. godine, kada je nakon dolaska nove vlasti iz političkih razloga s još 35 hrvatskih veleposlanika i generalnih konzula razriješen dužnosti. Oduzet mu je i veleposlanički položaj pa do mirovine radi kao službenik u Ministarstvu vanjskih poslova Republike Hrvatske.

Član je Društva hrvatskih književnika i Hrvatskoga kulturnog vijeća. Objavljuje prozu i drame u časopisima Republika, Forum, Kolo i Riječi.

Nositelj je visokih državnih odlikovanja za sudjelovanje u Domovinskome ratu te za doprinos razvoju hrvatske diplomacije i Hrvatske izvještajne službe, i to odlikovanja Reda kneza Branimira s ogrlicom, Reda kneza Domagoja s ogrlicom, Reda Nikole Šubića Zrinskog, Reda hrvatskog trolista, Spomenice domovinskog rata te medalja Bljesak i Oluja.

Oženjen je, ima dvoje djece te trojicu unuka.