srijeda, 12. prosinca 2018.

Ivan Baran – Gledajte šutjeti što više možete. Neka vam riječi da nikada nećete uspjeti budu samo gorivo


Razgovor pripremila i vodila Klara Capan

Ivan Baran dvadesetdvogodišnji je književnik iz Vukovara koji zasad ima četiri objavljene knjige iza sebe. Svojim najnovijim romanom Samuel Gide postao je najmlađim autorom filozofskog romana na svijetu te ušao u polufinale VBZ-ova natječaja za najbolji neobjavljeni roman 2017. godine. Njegova serija epske fantastike, Ciklus Crnih Knjiga, od koje su zasad objavljeni Enzolart (2014.), Mord Dur'agemski 1 (2015.) Mord Dur'agemski 2 (2016.) čini ga i najmlađim autorom epske fantastike na ovim prostorima.
Imao si samo dvanaest godina kada si započeo pisanje svog prvog romana Enzolart. Kako je tekao tvoj interes za književnost i kada si shvatio da želiš ozbiljno pisati?

Ne znam je li moguće pronaći točku od koje je sve krenulo. Jer kao i mnogo toga što sada jesam, ja sam to postao suptilno, guran kanda nepovezanim uzrocima. Možda bi tko rekao da mi je književnost u genima jer mog se oca recimo gotovo nije moglo vidjeti bez knjige, ali opet to otvara pitanje o genima prije njega; o njegovim roditeljima i roditeljima njegovih roditelja. Ti nisu čitali, a nisam načisto ni jesu li uopće bili pismeni. Iznijeti ću dihotomiju da si čovjek ili dopušta izgubiti se u knjizi zato što nije zadovoljan stvarnim svijetom, ili zato što unatoč svemu ipak njime jest zadovoljan, ali ne zna zašto pa se nekim dijelom sebe nada da će mu na to odgovoriti kakav odavno preminuli mudrac čija mudrost danas plamti tek među stranicama kakve knjige. Da želim ozbiljno pisati shvatio sam još kod prve rečenice, jer prvu rečenicu napisao sam nakon pomisli: "Ovo je nemoguće.".

Malo općenitih pitanja koje nijedan autor ne može izbjeći. Kako izgleda tvoja spisateljska rutina, imaš li ju uopće? Otkud tvoje ideje dolaze i kako ih razrađuješ?

Živim pokraj šume, oko kilometar daleko od najbliže asfaltirane ulice. Kuća najbližeg susjeda je udaljena petstotinjak metara... Stoga se može reći da živim u nekoj vrsti izolacije. Dane provodim u kući, čitajući i pišući 0-24 godinama već. Pišem oko 6 sati dnevno minimalno. Kad me umori pisanje, počnem čitati. Kad me umori čitanje, gledam predavanja sa raznih sveučilišta. Iz kuće izlazim jednom ili dvaput mjesečno, obično kad idem u trgovinu, ali nekad znam ni iz kakvog posebnog razloga otići prošetati gradom. Bez kave ne pišem. Pijem trenutno oko četiri šalice dnevno. Alkohol i cigarete u životu nisam probao, kao ni drogu.

Kako opisuješ i doživljavaš svoje pisanje?

Mogli bi to nazvati vrstom pustinjaštva. Potrebna je doza samoodricanja kako bi se bavilo ovim zanatom, s obzirom da je u njegovu bavljenju najveći alat mozak. Neki tesar kad završi sa tesanjem može otići u kafić popiti piće, ili upaliti televizor i gledati kakav film. Ja si to ne smijem dopuštati, jer ako ne učim tada osjećam da stagniram. Tesar može spremiti keser na policu, ali ja ne mogu učiniti isto s mozgom. Televizor ne čini da pila hrđa, ali to dobrim dijelom čini mozgu. Pisanje je posao kao i svaki drugi, samo što se na plodove pisanja čeka i par tisuća puta dulje nego na plodove  kakvog drugog posla.

Koje te teme okupiraju?

Kao dijete najviše sam volio teologiju. Čitao sam tada knjige poput Biblije, Kur'ana, Hadisa, Mormonove knjige, Pali kanona... Interesirala me je teološka epistemologija, kao i uopće poriv čovjekov da osjeća zahvalnost zbog postojanja i potrebu za viđenjem svijeta kao nečeg virtuoznog. Povijest religija dovela me je do filozofije. Filozofija do psihologije i antropologije. Danas čitam klasike i filozofiju najviše, tek tu i tamo otvarajući povijesno pertinentne knjige, kao recimo od Rose Luxemburg, Montesquieua, Marxa, Adama Smitha itd.

Kako bi opisao svoju filozofsku misao?

Kod svega što činim pokušavam uzeti u obzir sve što postoji, jer gledam na sebe kao na građanina svemira i uopće na svemir koji promatra samoga sebe. U tomu dakako uspjeti ne mogu, jer naspram svemira sam jedva i prašina, ali smatram pozitivnim što pokušavam djelovati sa takvim jednim holizmom na umu. Gledam na sebe kao na čovječanstvo; kad mislim da ja prolazim kroz probleme, u misli mi dolaze milijarde onih što bi voljeli imati moj problem jer su njihovi toliko gori. Kad netko učini nešto viciozno gledam mu ne zamjeriti jer znam da sam sam prošao njegov život, bio bih isti kao i on. Čovjekovo djelovanje gledam kao na proizvod okoline. Ne vidim dobre i loše, već tek veće ili manje žrtve anakronističkih ideja i zasad neizbježnih nesreća.

Koja je prema tvojem mišljenju funkcija književnosti?

Ne volim riječ "funkcija", jer to implicira finalnost onoga o čemu se govori, a govornika dovodi do opasnosti da se osjeti nadređenim. Ja mogu reći da je funkcija stabla dati mi kisik, a mogu reći i da ono jednostavno jest, baš kao i ja; da oboje tek bivamo, oviseći jedno o drugome i svjedočimo neobičnosti svijeta. Književnost i ja jesmo, jer da nas nema ne bi nas bilo. I to je to. Sve ovisi o perspektivi onoga tko gleda. Što je suncu do književnosti? Ili mravu ili atomu? Ništa. Ali ta pobuna protiv funkcije koju sam upravo iznio nije nešto negativno. Naprotiv, na manjak funkcije može se gledati kao na povećanje slobode.

Dosadašnja četiri romana izdao si na vlastitu ruku. Kakvo je tvoje iskustvo samoobjavljivanja? Čime to rezultira u praksi i je li bolje biti "sam svoj šef" ili imati izdavača?

Najteže je bilo objaviti prvu knjigu. Sada je to uhodano. Samoobjavljivanje je bilo proizvod mog nepoznavanja sustava, kako i gdje se objavljuju knjige, koga pitati, komu pokucati... A vrijeme je teklo. Danas samoobjavljujem jer ne želim imati veze ni sa kakvom udrugom, klubom, strankom ili društvom. Ideja o institucionaliziranju umjetnosti - što je pomalo ironično s obzirom da se na umjetnost može gledati kao na vrstu čovjekove pobunjenosti - nikada me nije privlačila. Ali srećom se ne smatram umjetnikom, a niti književnikom kad smo već kod toga, pa o tomu ne moram ništa znati, niti me se zapravo i tiče.

Reci nam nešto o svom nedavno izašlom romanu Samuel Gide koji se od preko sto prijavljenih romana našao među dvanaest najboljih u VBZ-ovu natječaju ove godine.

U pitanju je filozofski, psihološki i ljubavni roman smješten u Francuskoj prve polovice 20. stoljeća. Glavni likovi tog romana su Samuel Gide i Joanne Beckett. Njihova imena mješavina su imena književnika Andrea Gidea i Samuela Becketta. Roman sam pisao od početka 2014. do konca 2017. godine, što je mnogo dulje od mog prvog, neobjavljenog filozofskog romana Veliki pad, kojeg sam započeo i priveo kraju 2013. godine. Tri godine trebalo mi je da napišem tih 160 stranica Samuela Gidea, jer gotovo niti jednu scenu nisam izmislio, već sam ih se morao prisjetiti. Naime, Samuel Gide je najvećim dijelom nepravilan odraz mog vlastitog života.

Favoriziraš li neku od svojih knjiga? Jesu li se tvoji procesi i iskustva pisanja mijenjala sa svakom novom knjigom?

Enzolart sam lektorirao oko godinu dana. Samuel Gide lektoriran je za tri tjedna. Ono što bih prije napisao za nekoliko sati u bilježnicama, danas napišem za par minuta. Čovjek uči, što je sasma normalno. Nemam najdražu napisanu knjigu. Svaka je proizvod mnogo tisuća sati i mnogo hektolitara kave. Nisam dosad napisao knjigu koja je nastala preko noći i stoga dosad nisam napisao knjigu koju ne cijenim.

Neki od tvojih književnih uzora su Dostojevski, Tolstoj, Proust... Pratiš li domaću književnost i ako da, koji su ti najdraži suvremeni autori s ovih prostora?

Jedini hrvatski književnik kojeg pratim moj je prijatelj Kristijan Mirić, poznat kao Informatičar starog kova, što je i ime knjige koju je objavio 2014. godine. Te godine knjiga Informatičar starog kova bila je nominirana i za nagradu Kiklop.
Osim o Miriću, koji je po meni eptiom briljantnog čovjeka, o suvremenim hrvatskim književnicima nemam mišljenje, jer književnici koje obično čitam umrli su prije stotinjak godina.

Kakvo je tvoje viđenje trenutnog stanja u kulturi?

Ne pratim kulturu. Ako moram biti iskren, u kulturi kao pojmu vidim mnogo toga detrimentalnog. Postoji grčka uzrećica koja kaže da društvo postaje mudro kad starci počnu saditi stabla u čijim sjenama nikada neće sjediti. Isto možemo primijeniti na kulturu. Od koristi je poznavati povijesno relevantne činjenice, ali je i korisno dozvoliti povijesti da bude povijest, a ne sadašnjost, gdje će biti zloupotrijebljena od strane politike i postati vektorom mnogih ne toliko benignih ideacija. Sama činjenica da je kultura danas sinonim vrline za mene predstavlja brigu, jer biti kulturan ne znači a priori djelovati u skladu sa humanizmom, altruizmom i empiricizmom. Neke kulture nisu perniciozne, mnoge jesu. Ima kultura, i to ne tako dalekih i stranih, čijim prakticiranjem bi u Hrvatskoj osoba završila u zatvoru. Nadam se da neću koga uvrijediti ako kažem da je u kanibalističkim kulturama nekulturno odbiti jesti ljudsko meso.

Javljaju li ti se čitatelji te kakve su njihove reakcije na tvoje knjige?

Čitatelji mi se često javljaju, a kako pišem više žanrova i poruke su različite. Ono što im je svima zajedničko jest to da sam spreman sa njima razgovarati kada god i koliko god je potrebno. Tri ujutro, tri ujutro, ako sam vidio poruku ja sam tu. Na stotine je kilometarski dugih poruka tu bilo... Koji su čitali Samuel Gide govore mi o svojim problemima i pitaju za mišljenje, oni što čitaju Ciklus Crnih Knjiga me pitaju o tim knjigama, radnji i likovima... Interesantni su to razgovori. Lijep je osjećaj kad ti netko kaže da je upravo pročitao plod 3-4 godine tvog rada i iznese dojmove.

Kako bi izgledao tvoj idealan spisateljski život u najširem smislu?

Kad bih bio zatvoren u kolibi duboko u nekoj šumi, pred gorućim kaminom i šalicom kave u ruci, bez potrebe za prodavanjem knjiga jer su mi sve knjige besplatne, dočim na vijestima nema ratova, sirotinje i beskućnika jer su ideje kao "politika" i "ekonomija" zauvijek spremljene na policu čovječanstva, odmah do alkemije i homeopatije.

Što pišeš sljedeće, kakvi su ti planovi za budućnost?

Trenutno završavam knjigu Tame Hil'guma, pretposljednji dio Ciklusa Crnih Knjiga. Poslije Tame Hil'guma ću ili napisati filozofski roman Veliki pad ili Vrhunac, zadnji dio Ciklusa. Kad završim sa Vrhuncem i Velikim padom ne znam... Vidjeti ću kad to vrijeme dođe.

I za kraj, još jedno pitanje koje nijedan autor ne može izbjeći. Što bi savjetovao svim mladim neafirmiranim piscima?

Mnogo čitajte, mnogo pišite. Nemojte piti alkohol, drogirati se ili pušiti. Gledajte šutjeti što više možete. Neka vam riječi da nikada nećete uspjeti budu samo gorivo. Nemojte ni misliti loše o drugima.

Hvala ti na razgovoru, Ivane.  Mi u Kvaci želimo ti puno uspjeha u daljnjem radu.


1 komentar :

  1. svaka ti cast ivane citam ovo i kao da cujem da mi to brat prica uvjek je imo nesto objasniti i ja sam procitala dosta njegovih knjiga i volim da citam bilo sta kad mi dozvoli vrijeme

    OdgovoriIzbriši

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.