Kolumne

četvrtak, 15. studenoga 2018.

Pramcem u sumrak


Žena pita

Piše: Jelena Miškić

Naložila je staru kaljevu peć, gundžajuć', možda psujuć' sebi u bradi na nedovoljno suha drva. Čula sam iz prikrajka dok mi je samo nos virio iz dubikih perina kako trga stare novine u komade i zaziva dragog Boga da se vatra uhvati. Kada se začulo glasno pucketanje trešća, zadovoljno je uzviknula:"Hvala ti Ante!", a ja se i dalje nisam pomaknula jer sam se babe, iako sam ju voljela, bojala. Melanija me zamotala kao kiflu i posadila uz kibic fesnter nek brojim vrane koje prelijeću atarom da mi vrijeme prođe dok ne zagrije prostoriju.

Iz nekog daljeg kuta čulo se kako ronda po loncima i poklopcima kada je doviknula: "Ima li koja?" - na što sam ja poslušno viknula najjače što sam mogla "Nema bako, niti jedna još!". I nastavila po zapovijedi buljiti u sivi sumrak koji je oblačio studenu večer. Vratila se i stavila na stol crvenu plitku šerpu kojoj su falile drške, koja je imala dobar udarac od nekakve kulinarske nezgode s jedne strane tako da je i te crvene boje malo falilo, ali bijele točkice koje su veselo krasile ostatak posude kao da su pričale o slavnim danima kuhinje kojima je šerpa nesebično pridonijela.

Čvrsta, pouzdana i sigurna babina ruka, njezini žustri i vješti potezi kuhačom značili su da što se god izvadi iz te posude, naša je večera. U sobi je još uvijek bilo jako hladno. Baba je u točkastu ranjenicu stavila brašna, jaja, malo soli i prvi puta lagano promiješala, dodala mlijeka, otopljene masti i svježeg sira i drugi put, jače i snažnije i temeljitije promiješala kuhačom. I sve skupa gurnula među žar. Kada se miris počeo širiti prostorom, pitala sam: "Bako, mogli li ja sada sjesti za stol?" Na što mi je ona odgovorila da to nije dobro i kako bih se mogla prehladiti, nisam se bunila. A onda je nadgledajuć' pečenje svog uratka začinila skidanjem svetaca dedi koji je kriv jer kasni iz lova, koji nije pripremio drva, koji za dijete nije naložio vatru na vrijeme, koji će se sigurno vratiti praznih ruku i sigurno pse nije nahranio. Odjednom je naglo ciknula jer je rubom suknje vadila šerpu iz žari, a ja sam skočila iz perine da vidim kako je moja baka. Nježno me zagrlila i rekla:"Ma nije ništa, brzo se ti zamotaj natrag!" I ponovo me posadila uz prozor, gurajuć perinu i ispod i oko mene samo da me sačuva. Nakon što je izvadila pečeni, zlatno žuti komad slasnog zalogaja, stala je ispred mene i rekla: "Sad ruke van!" a ja sam sretno izvukla obje i pružila prema njoj. U jednu mi je gurnula šalicu toplog mlijeka, a u drugu mirisni komad žitne pite. Sjela je pored mene ogrnuvši se pršnjakom, a na prozor stavila stari fenjer. Soba je postajala je sve toplija.

"Bako, nema niti jedne vrane." - rekla sam i srknula mlijeko.

Melanija je dugo gledala u široki atar ispred nas, a njezine zelene oči mirno je prekidao koji treptaj kako bi vani zahuktao vjetar. Duboko je uzdahnula.

Mislila sam da me nije čula pa sam ponovo rekla:"Bako, nema niti jedne vrane."

Uzela je komad pite, primaknula se bliže meni, pa s mirom izdahnula samo njoj znane brige, a mom dječjem umu nedohvatljive te mi rekla: "I bolje tako dijete moje. I bolje da ih nema, beštije jedne".
(u folkloru vrane naslućuju smrt)

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.