Pramcem u sumrak

Roto romani moje majke

Piše: Jelena Miškić

Sjećam se kako sam kao dijete od 15.30 sati pa nadalje cupkala na kapijama čekajući kada će se majka vratiti s posla. Radila je tada nedaleko od naše obiteljske kuće u staroj Štampariji na Sajmištu, kako to Vukovarci pamte. Nisam svoju majku mogla dočekati, jer to je bio najljepši zagrljaj koji pamtim nakon cijelog dana u školi i s babom Melanijom. Često bi se i navirivala preko klantera ne bih li ju vidjela da li dolazi, dok me baba Melanija opominjala da sad samo još fali da padnem i ozlijedim se prije nego majka dođe. Čim bih u daljini ugledala majčinu siluetu, dala bih se u najjači trk duž ulice.

I tako bih joj se u trku bacila u zagrljaj, a ona bi me čvrsto uhvatila i ljubila po obrazima i čelu. Sreća najveća. Onda bi mi dala da joj ponesem platnenu torbu koju je uvijek nosila sa sobom jer je u njoj nosila jabuku na posao, ponekad langošicu ili koji put komad kolača koji bi ostao od nedjelje. Ali kada bi se vraćala u torbi bi se redovito nalazilo nekoliko primjeraka roto romana koje je kupovala na trafici kod zubarije na Švapskom brdu. Tih nekoliko godina odgovorno tvrdim kako je moja majka bila jednostavno opsjednuta s njima, čitala ih je nemilice. Sjećam se da je uzduž zida dedine garaže bilo naslagano stotine i stotine takvih romana koje majka više nije mogla držati u kući pa ih je kao mačka mačiće stalno slagala, preslagivala, ponovno i iznova, oduševljavala se nekim ponovno pronađenim naslovima, smijala se na glas uz njih, ali bila je tu i pokoja suzica, jer je najviše od roto izdanja gutala naravno - ljubiće. "On markantan, muževan i bogat, neženja, veleposlanik, tropski otok, četrdesetpet, a ona sirota i prelijepa i ima trideset pet. Taman su se ugledali, al tu je neka zla baba ili ćoravi deda koji je škrt, neki čudi pravni odnosi, tajanstveni brat i tetka, plus kakva domaća životinja ili bijeg na dulje vrijeme pa se vrati bradat i preplanuo i svi sretni na kraju, obavezno sretni. Deda više nije ćorav, baba ima novi kuk, a i živine se slažu pa kao ne bi i mladi ljubavnici. Sve 5.

Roto roman drugog imena za lako štivo tako nepravedno degradirani možda je imao tu veliku manu da je kod žena slabijeg herca prouzročio nekakve sumnjive aritmije ili pak proizveo vojsku usidjelica, jer tako osjećajni, bogati, pametni, naočiti, nježni, sposobni i kulturni muškarci, ti heroji koji su otisnuti na tankom i jeftinom papiru novinskog tiska... ah.. ta realnost brutalna... teško da postoje takvi. Tako bi i s tim mislima majka škiljila na Đuku dok mu je sipala tanjur slatkog kupusa priželjkujući da kad se najede otpleše s njom tango. Ali je Đuka uhvatio pljevit grašak, kakav tango - totalno bezveze. Onda bi se ona naslonila na verandu i gledala ga kako u vrtu radi dok je vrtila neku svoju roto priču u glavi.

Danas su roto romani prerasli u knjige. Nemam namjeru ocjenjivati, procjenjivati, analizirati, upravo sam jedan pročitala. Povukao me u svoje sfere izričaja s jednom paranormalnom ljubavnom sagom.

Ima tu svega, nestvarnih svjetova, prelijepih muškaraca koji ne moze voljeti niti jednu, a onda mu sudbina u inat takvu i pošalje, čudo spletki i nesporazuma, tajnih i potajnih ragovora i jedna mačketina. Ali i prelijepih dijaloga između muškarca i žene. Ja sam uživala. Malenom ulicom nakon toliko godina u torbi su se prošetala tri roto romana u noći vještica prema mojoj sobi s bundevom na prozoru. Evo, krenut ću čitati drugi, jer jedva čekam da počnem, koji tematizira nekakvog fatalnog vješca u potrazi za onom koja ga razumije. Nadam se da će nadmašiti ili barem biti blizu ovom prvom koji je nosio suknjicu. Tj. Kilt.

Gotovo je. Prešla sam na tamnu stranu šunda. I nema mi povratka.

(Još da mi netko donese kakav čokoladni kolačić doživljaj bi bio potpuniji)