subota, 10. studenoga 2018.

Mirjana Mikulec | Utočište


    Za ranoproljetnih dana ugodno je šetati poljem, jer nema blata; zrak prohladno struji uz tok rječice, trava tek bode iz još smrznute zemlje. Voda je očišćena od otpada davno propalih tvornica. Nedjeljno jutro vrijeme je za ribiče, koji su već postavili štapove i kao šarani se ukopali u obalu. Uvijek se iznova začudim kako nepomično sjede i gledaju u vodu.

    Posljednjih godina, u polju uz tok rječice, niknuli su mnogobrojni ribnjaci. Dok prolazim pokraj jednoga od njih, pogledom tražim Damira. Pamtim ga vižljastog, dugokosog, pomalo pogrbljenog, više nalik na rokera nego ribiča. Bili smo vršnjaci, daljnji rođaci, odrasli u istom vremenu, istom gradu, ipak potpuno različiti. Tako sam bar mislila.

    Ja sam oduvijek bila poslušna djevojčica, pristojna, dobra učenica. Ako sam se i pobunila, to je bilo u tajnosti i nekako uvijek meni na štetu. Damir, naprotiv, nosio je svoju pobunu kao zastavu. Duga kosa, traperice, komandosica, tajanstvena druženja u mraku, glasna, divlja glazba. Čak se pričalo da su ih viđali kako „orgijaju“ po groblju. Duga kosa u to vrijeme bila je skandalozna, danima sam slušala oca kako grmi po kući, kako sve takve treba dobro išibati jer samo kvare pristojnu djecu. Ako se ikada budem družila s njima zaključat će me u kuću, ako treba i privezati. U kući nije bilo gramofona ili kazetofona preko kojih bih se mogla upoznati s glazbom što su je slušali moji vršnjaci. Već sam završavala srednju školu, kad je tata odnekud donio rabljeni kazetofon, dobio ga je od nekog policajca, ali ispostavilo se da je pokvaren. Ionako je već bilo kasno.

    Damir nije imao takvih problema. Živio je s mamom, dok mu je tata radio u Njemačkoj. Zamišljala sam kako ima sve one stvari koje ja nemam, kako mu otac dolazi za Božić, pun radosti i poklona. Tek kasnije čula sam kako njihov otac živi u Njemačkoj s nekom drugom ženom, s kojom ima dijete i nikada ne dolazi k svojoj prvoj obitelji, već ih pušta da žive na rubu siromaštva. Prijetnjama i uvredama prisilio je konačno ženu da mu da rastavu, a sina nikada više nije ni posjetio ni pitao za njega. Mislim da mu Damir nije bio ni na sprovodu.

    Kada sam krenula na studije u veći grad, počele su se mijenjati moje predodžbe o životu mjesnih rokera i buntovnika, a i prestala sam razmišljati o njima. Trebao je to biti novi život, ali tek kasnije sam shvatila da je novo bilo samo mjesto u kom sam živjela. Ljudi iz mog djetinjstva selili su zajedno sa mnom. Kuća od cigle u kojoj je Damir i dalje živio sa svojom mamom i moja kuća u kojoj su živjeli moji roditelji ostale su povezane sudbinama. Pričali su mi kasnije da se oženio, djevojkom vitkom, visokom, dugokosom, pravom rokerskom djevojkom. Nikada nisam točno znala što su radili u životu i od čega živjeli. Navodno od svojih umjetničkih sklonosti i sposobnosti. Dobili su uskoro djevojčicu. Ista mama, prekrasna. Ne znam koliko su se voljeli, ali mogu pogoditi razlog njihova kraja. Damir je zapravo bio nepomičan momak, ukopan u život kao šaran u mulj. Doveo je svoju obitelj u maminu kuću i na tome je ostalo.

    Uskoro sam čula da se rastao, žena je s kćerkom otišla, Damir je ostao s mamom. I ja sam se vratila. Nisam ga sretala, ali mama mi je rekla da se bavi stolarijom i da je dobar i temeljit majstor, a i trebaju mu novci. Pozvala sam ga da mi renovira neki stari namještaj. Bio je fin i tih, obavio je dobar posao, malo razgovarao. Čak nije želio zaračunati, sramio se sam sebe i potrebe za novcem. Željela sam mu reći da povremeno srećem njegovu kćerku na vlaku, prepoznala sam ju jer je nalik majci. U vlaku naćulim uši kad ona priča s prijateljicama o slikarstvu, voli umjetnost, veoma je posebna.

    Ja bih bila ponosna da imam takvu kćer. Na vlak ju dovoze i po nju dolaze mama i očuh. Izgledaju kao svaka sretna obitelj.

    Očuh je prava suprotnost Damiru, snažan, pomalo grub, prodoran, zaštitnički. Čula sam da se bavi trgovinom ili nečim sličnim. Tako je barem bilo prije desetak godina.

    Ništa o tome nisam rekla Damiru. Činilo mi se da bi se njegovo lijepo, dječje lice raspalo pod teretom riječi. Naše su obitelji povezivali muškarci i žene koji ne govore, samo se šutke bore sa životom, valjajući za sobom neizgovoreno brdo patnje koje se povećava kao lavina. Progovorio je tek nešto o tome kako se bavi ribičijom i kako ga uređivanje ribnjaka ispunjava. Poslije se više nismo ni sreli ni razgovarali. Vjerojatno mu nije bilo ni na kraj pameti da me njegov život zanima. Ponekad sam u šetnji sa psom prošla pokraj ribnjaka i iz daljine ga vidjela kako čučeći zuri u vodu. Ja sam se ježila od pomisli na sve one buljooke ribe u mulju. Ponekad bih od prijatelja dobila šarana za ručak, ali miris mulja me je odbijao.

    Danas pored ribnjaka nema Damira. Na njegovu je mjestu upaljena svijeća. Ustrijelio se jedne noći, dok nikoga nije bilo pokraj njega. Nisam mu bila na sprovodu, ne bih mogla podnijeti ako dođu svi koji su ga napustili,  niti ako ne dođu. Ne mogu ih kriviti, teško je živjeti s čovjekom u kojem nema nimalo želje za borbom, promjenom, otporom, čovjekom kojemu ne treba novac.

    Damir je izgledao krhkije i slabije se snašao u životu od većine svojih vršnjaka, mjereno njihovom mjerom, ali je bio hrabriji. I u životu i u smrti. Nosio je svoj život kako je znao, bez ičije pomoći. Usudio se potražiti posljednje utočište, položiti svu svoju nadu u njega, svoje vjerovanje u smisao budućnosti. Tako bar mislim, iako nije ostavio oproštajno pismo. Ipak, progoni me misao, kakve je sreće ni u posljednjem utočištu neće pronaći mir.

Nema komentara :

Objavi komentar