Dođe mi da vam zapjevam nešto za san,
Nešto čime se strah od mraka
S koljena otire kao zemlja i šljunak
Nakon pada.
Dođe mi da samoj sebi kažem
Više nego vama
Kako valja odvratiti misli od svega što nas zakiva
U mjesto na kojem nikada nismo htjeli biti.
Hoću vam reći da
Kad se sjatite
Iza mojih leđa zvučite kao djeca
Koja se krišom zavlače u smočnicu
Po keks i pekmez od šljiva
Prije objeda,
Usprkos prijekoru.
Želim vas pitati zašto ste mi dopustili da odrastem
I ostarim u pretjerano zgrčenu i tužnu
Čuvaricu vaših zauvijek mladih lica
I glasova koji podsjećaju
Na veliki odmor ispred gimnazije,
Zašto i dan-danas protrnem
Kad među osmrtnicama prepoznam
Sjećanja na vašu smrt.
Pa si kažem:
Bože, kako je velika ta dužnost sjećanja,
Koliko je tvrdoglavo to vrijeme
Koje se terijerski vrti u krug,
Koje reži i šuti,
Čeka da se ne slomimo.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.