Završno poglavlje o Ani Kraus
Doista, priznala je sama sebi, nerado ali otvoreno, bez ustezanja, nikada uistinu nisam razumjela Alberta, njegov nesvakidašnji ukus, čudnu ljubav koju je pokazivao prema trideset i dva centimetra visokoj brončanoj figuri Davida.
Ne Ana, priznaj, Albert je oduvijek bio i ostao za tebe tajna, neotkrivena enigma, osoba nedokučivih razmišljanja.
Odahnula kada je ipak nekako, unatoč ekonomskoj krizi uspjela preko posrednika na aukciji prodati broncu po ne baš osobitoj cijeni, ali svejedno i toliko novca dobro joj je došlo.
Albert joj je oporučno ostavio pored Davida i nekoliko štednih knjižica, čiji je neveliki sadržaj bio dovoljan tek za ukop, grobno mjesto i skromni spomenik.
Ponekad se pitala gdje je novac?
Bilo je vidljivo kako je Albert pred sam kraj svoga života podigao s knjižica poveći iznos, no Ana nije uspjela saznati na što ga je Albert i utrošio.
Još dok je David bio u njezinom vlasništvu, pozorno ga je pregledavala, kuckala po njemu, čak ga je i rendgenski snimila, figura je bila prazna, šuplja.
Albertove osobne stvari, pa i onaj manji crni kofer ustupila je Crvenom križu, tek nakon pažljive pretrage.
Odjeća a ni kofer nisu sakrivali ništa.
Ponekad bi odšetala do Gradskog groblja i tek se kratko zadržala kod posljednjeg Albertovog počivališta. Stojeći na nekih metar,metar i pol udaljenosti.
Naime i da se htjela približiti, jednostavno nije mogla, čim bi zakoračila preko te zamišljene crte, osjetila bi uznemirenost pa i strah, stoga je uvijek ostajala na sigurnoj udaljenosti.
Ana je bila uvjerena kako zemni ostaci Alberta Novaka, prepušteni zemlji miruju, no njegova neshvaćena duša i dalje luta svijetom, zavirujući i prekopavajući po tamnim kutovima u potrazi za skrivenom ili zaboravljenom knjigom ili oštećenom umjetninom.
Posjeta je trajala tek nekoliko minuta, cvijeće nije donosila jer nije mogla dosegnuti grob.
Na kraju bi mu mahnula, govoreći.
-Odmaraj se Alberte, odmaraj.- i odlazila rasterećena, obavila je još jedan, za nju sve mučniji posjet.
Ana je osjećala svoje šezdeset i tri godine kao stanje koje ne pripada niti dobrim godinama ali ni starosti.
Kao da je uhvaćena u zamku, negdje usred ničega, usred potpune praznine i ne može krenuti niti na jednu stranu.
Rijetko bi se Ana prisjećala vremena provedena u onom nesretnom antikvarijatu, zapravo, nije posjedovala niti jednu sitnicu koja bi je podsjećala na čovjeka koji je unio silni nemir u njezin život držeći je neprestano na mukama.
Tijekom vremena jednostavno se zatvorila u svoj stan u Strmoj ulici, tek rijetko, u krajnjoj nuždi izlazeći.
Većinom je sjedila u dnevnom boravku i slušala radio, tek povremeno odlazeći do prozora koji je gledao na ulicu, razgrćući teške zavjese, da bi nakratko pogledala na pločnik, koji je najčešće bio posve pust.
Jedina stvarna promjena u tim godinama Anina života bila je odluka da svoju kosu ne vezuje u konjski rep, nije željela biti više ona tako prepoznatljivA osoba jer taj je rep bio simbol prošlih, svršenih vremena.
Jedino je rado posjećivala i ostajala cijeli dan na godišnjem sajmu, kada bi susretala znance, ponekad i okretala glavu od njih, kako ne bi morala odgovarati na njihova radoznala pitanja, kako je ona sada i što radi? Nije podnosila njihove suosjećajne riječi i geste prepune razumijevanja.
Veselilo ju je promatrati strku i buku, glasove prodavača koji se nadmeću u želji da napokon nešto i zarade jer ovaj je sajam bio prava prigoda.
Uvijek bi zastala kod štanda veselog čovjeka zvanog Tomo Petak i ponekad pronašla nekakvu sitnicu otkrivajući u njoj tajanstveno značenje.
Tomo Petak je u međuvremenu razvio vrlo uspješno trgovinu s ovalnim kamenčićima iz rijeke.
Sin, kovač se dosjetio pa mu jednom nakon zacrnjen od posla rekao.
-Vidiš, mogao bi ih prodavati kao kamenčiće sreće. Baš su lijepi.
Tomo je prihvatio sinovu ideju i najprije stidljivo a onda i sve izravnije i glasnije, uzvikivao a njegov je potmuli glas grmio oko njegova štanda.
-Idemo, idemo, još je svega nekoliko jedinstvenih kamenčića sreće. Idemo, idemo.
Tako je i Ana zastala privučena Tominim glasom.
-Ah, gospođa Kraus. Dobar dan. Izvolite.
-Nađite mi Tomo jedan lijepi kamenčić sreće, jedan samo za mene.
-Najprije pogledajte, odaberite.
-Vi izaberite Tomo.
Tomo pročeprka po nakupini bijelih i šarenih okruglina i izvuče jedan, posve crni, sasvim mali.
-Ovaj je stvarno jedinstven. Jedini je ovako crn, kao da je izronio iz srca noći. Lijep je.
Ani se odmah svidio crni kamenčić. Zaiskre joj oči.
-Kolika mu je cijena, gospodine Tomo?
Tomo se zamisli pa tiho kaže.
-Dopustite da vam ga darujem. Ovaj se kamen nekako razlikuje od ostalih, nije kao oni. Možda nosi veliku sreću a možda…..
-A možda, što Tomo?
-A možda i skriva nešto drugo, tko zna. No svakako izvolite, baš je lijep.
Ana se zahvali na daru i kao da je iznenada osjetila trzaje mišića na vratu i zatiljku.
Za tren veže spretno svoju smeđu kosu u rep i spremi kamenčić u džep.
-Hvala Tomo, hvala.
Kao da se naglo probudila iz dugog sna.
-Hvala još jednom.
Provela je doslovno cijeli dan osluškujući glasove koji su se množili oko nje, pogledala ponudu i na drugim štandovima, no ništa je više nije ni na koji način privlačilo.
Neprestano je prstima opipavala u džepu glatku površinu kamena veseleći se njegovu prisustvu poput djeteta.
Osjećala se smireno i opušteno, činilo joj se kao da se napokon uspjela odvojiti od ogromne stijene koja joj nije dopuštala učiniti ni najmanji pokret.
Stijena se raspala u nepovrat a umjesto nje na svjetlosti je zasjalo crnilo kamenčića.
Ana Kraus nastavila je živjeti svoj mirni, jednolični život, no ljudi su znali govoriti, čudeći se, ta žena izgleda sretnija od bilo koga od nas.
Poslije njezine iznenadne smrti, grobari su proširili priču kako im se učinilo da čuju lupkanje pada kamenčića u njezinoj škrinji dok su je spuštali u grob.
Njihov je šef odmahnuo rukom i provjerio jesu li pod utjecajem alkohola, no sva četvorica su pričala isto i nisu mirisali na piće.
-Vjerojatno je nekako onaj njezin crni kamenčić za sreću, što joj ga je davno darovao Tomo Petak, ispao iz džepa gdje ga je uvijek držala i nije se odvajala od njega.
-A sada bi on možda van, dometne drugi grobar.
-Da, ali je kasno, ostaju dovijeka zajedno, odgovori mu strogi šef i dade im novi posao jer ovdje nema vremena za čekanje.
Doista, priznala je sama sebi, nerado ali otvoreno, bez ustezanja, nikada uistinu nisam razumjela Alberta, njegov nesvakidašnji ukus, čudnu ljubav koju je pokazivao prema trideset i dva centimetra visokoj brončanoj figuri Davida.
Ne Ana, priznaj, Albert je oduvijek bio i ostao za tebe tajna, neotkrivena enigma, osoba nedokučivih razmišljanja.
Odahnula kada je ipak nekako, unatoč ekonomskoj krizi uspjela preko posrednika na aukciji prodati broncu po ne baš osobitoj cijeni, ali svejedno i toliko novca dobro joj je došlo.
Albert joj je oporučno ostavio pored Davida i nekoliko štednih knjižica, čiji je neveliki sadržaj bio dovoljan tek za ukop, grobno mjesto i skromni spomenik.
Ponekad se pitala gdje je novac?
Bilo je vidljivo kako je Albert pred sam kraj svoga života podigao s knjižica poveći iznos, no Ana nije uspjela saznati na što ga je Albert i utrošio.
Još dok je David bio u njezinom vlasništvu, pozorno ga je pregledavala, kuckala po njemu, čak ga je i rendgenski snimila, figura je bila prazna, šuplja.
Albertove osobne stvari, pa i onaj manji crni kofer ustupila je Crvenom križu, tek nakon pažljive pretrage.
Odjeća a ni kofer nisu sakrivali ništa.
Ponekad bi odšetala do Gradskog groblja i tek se kratko zadržala kod posljednjeg Albertovog počivališta. Stojeći na nekih metar,metar i pol udaljenosti.
Naime i da se htjela približiti, jednostavno nije mogla, čim bi zakoračila preko te zamišljene crte, osjetila bi uznemirenost pa i strah, stoga je uvijek ostajala na sigurnoj udaljenosti.
Ana je bila uvjerena kako zemni ostaci Alberta Novaka, prepušteni zemlji miruju, no njegova neshvaćena duša i dalje luta svijetom, zavirujući i prekopavajući po tamnim kutovima u potrazi za skrivenom ili zaboravljenom knjigom ili oštećenom umjetninom.
Posjeta je trajala tek nekoliko minuta, cvijeće nije donosila jer nije mogla dosegnuti grob.
Na kraju bi mu mahnula, govoreći.
-Odmaraj se Alberte, odmaraj.- i odlazila rasterećena, obavila je još jedan, za nju sve mučniji posjet.
Ana je osjećala svoje šezdeset i tri godine kao stanje koje ne pripada niti dobrim godinama ali ni starosti.
Kao da je uhvaćena u zamku, negdje usred ničega, usred potpune praznine i ne može krenuti niti na jednu stranu.
Rijetko bi se Ana prisjećala vremena provedena u onom nesretnom antikvarijatu, zapravo, nije posjedovala niti jednu sitnicu koja bi je podsjećala na čovjeka koji je unio silni nemir u njezin život držeći je neprestano na mukama.
Tijekom vremena jednostavno se zatvorila u svoj stan u Strmoj ulici, tek rijetko, u krajnjoj nuždi izlazeći.
Većinom je sjedila u dnevnom boravku i slušala radio, tek povremeno odlazeći do prozora koji je gledao na ulicu, razgrćući teške zavjese, da bi nakratko pogledala na pločnik, koji je najčešće bio posve pust.
Jedina stvarna promjena u tim godinama Anina života bila je odluka da svoju kosu ne vezuje u konjski rep, nije željela biti više ona tako prepoznatljivA osoba jer taj je rep bio simbol prošlih, svršenih vremena.
Jedino je rado posjećivala i ostajala cijeli dan na godišnjem sajmu, kada bi susretala znance, ponekad i okretala glavu od njih, kako ne bi morala odgovarati na njihova radoznala pitanja, kako je ona sada i što radi? Nije podnosila njihove suosjećajne riječi i geste prepune razumijevanja.
Veselilo ju je promatrati strku i buku, glasove prodavača koji se nadmeću u želji da napokon nešto i zarade jer ovaj je sajam bio prava prigoda.
Uvijek bi zastala kod štanda veselog čovjeka zvanog Tomo Petak i ponekad pronašla nekakvu sitnicu otkrivajući u njoj tajanstveno značenje.
Tomo Petak je u međuvremenu razvio vrlo uspješno trgovinu s ovalnim kamenčićima iz rijeke.
Sin, kovač se dosjetio pa mu jednom nakon zacrnjen od posla rekao.
-Vidiš, mogao bi ih prodavati kao kamenčiće sreće. Baš su lijepi.
Tomo je prihvatio sinovu ideju i najprije stidljivo a onda i sve izravnije i glasnije, uzvikivao a njegov je potmuli glas grmio oko njegova štanda.
-Idemo, idemo, još je svega nekoliko jedinstvenih kamenčića sreće. Idemo, idemo.
Tako je i Ana zastala privučena Tominim glasom.
-Ah, gospođa Kraus. Dobar dan. Izvolite.
-Nađite mi Tomo jedan lijepi kamenčić sreće, jedan samo za mene.
-Najprije pogledajte, odaberite.
-Vi izaberite Tomo.
Tomo pročeprka po nakupini bijelih i šarenih okruglina i izvuče jedan, posve crni, sasvim mali.
-Ovaj je stvarno jedinstven. Jedini je ovako crn, kao da je izronio iz srca noći. Lijep je.
Ani se odmah svidio crni kamenčić. Zaiskre joj oči.
-Kolika mu je cijena, gospodine Tomo?
Tomo se zamisli pa tiho kaže.
-Dopustite da vam ga darujem. Ovaj se kamen nekako razlikuje od ostalih, nije kao oni. Možda nosi veliku sreću a možda…..
-A možda, što Tomo?
-A možda i skriva nešto drugo, tko zna. No svakako izvolite, baš je lijep.
Ana se zahvali na daru i kao da je iznenada osjetila trzaje mišića na vratu i zatiljku.
Za tren veže spretno svoju smeđu kosu u rep i spremi kamenčić u džep.
-Hvala Tomo, hvala.
Kao da se naglo probudila iz dugog sna.
-Hvala još jednom.
Provela je doslovno cijeli dan osluškujući glasove koji su se množili oko nje, pogledala ponudu i na drugim štandovima, no ništa je više nije ni na koji način privlačilo.
Neprestano je prstima opipavala u džepu glatku površinu kamena veseleći se njegovu prisustvu poput djeteta.
Osjećala se smireno i opušteno, činilo joj se kao da se napokon uspjela odvojiti od ogromne stijene koja joj nije dopuštala učiniti ni najmanji pokret.
Stijena se raspala u nepovrat a umjesto nje na svjetlosti je zasjalo crnilo kamenčića.
Ana Kraus nastavila je živjeti svoj mirni, jednolični život, no ljudi su znali govoriti, čudeći se, ta žena izgleda sretnija od bilo koga od nas.
Poslije njezine iznenadne smrti, grobari su proširili priču kako im se učinilo da čuju lupkanje pada kamenčića u njezinoj škrinji dok su je spuštali u grob.
Njihov je šef odmahnuo rukom i provjerio jesu li pod utjecajem alkohola, no sva četvorica su pričala isto i nisu mirisali na piće.
-Vjerojatno je nekako onaj njezin crni kamenčić za sreću, što joj ga je davno darovao Tomo Petak, ispao iz džepa gdje ga je uvijek držala i nije se odvajala od njega.
-A sada bi on možda van, dometne drugi grobar.
-Da, ali je kasno, ostaju dovijeka zajedno, odgovori mu strogi šef i dade im novi posao jer ovdje nema vremena za čekanje.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.