Jučer je Albert Novak napunio šezdeset i prvu godinu. Dobro se osjeća. Malo ga muče zubi ali se on ne obazire na njih. Pa nije on maneken s blistavim redom zuba, on je umorni trgovac, propali antikvar, osamljenik što putuje svijetom s jednim manjim, crnim koferom.
Da, sjetio se i nje. I ona će u šestom mjesecu napuniti, okruglo pedeset godina. Tko zna kako danas izgleda Ana Kraus? Sjeti li se ona ponekad davnih dana u antikvarijatu u Prilaznoj ulici? Sjeti li se njega s figuricom u ruci kako nagovara neodlučne kupce i pogledava kriomice prema njoj ne bi li uhvatio na brzinu njezin raskošni osmijeh i dražesno zamahivanje repom?
-Ako te se sjeti Alberte, onda to nije po dobru. Budi siguran u to gubitniče.
Malo mu je raspoloženje popravio današnji honorar od gotovo četiri tisuće eura, koliko mu je usluge traženja i pronalaženja isplatio škrti biskup. Malo su se natezali, no, svećenik je održao riječ. Tko će, ako neće mi, misli Albert.
No, svejedno, osjeća se loše u ovom malom, iznajmljenom rimskom stanu, užasno je vruće unutra, već je sve isplanirao za duži boravak u Parizu.
Tamo mu je uvijek bilo dobro, uostalom ima i njihovu putovnicu iako mu francuski nije jača strana.
No, mora sačekati još nekoliko dana, biskup mu je naznačio kako bi mogao imati izvjesne zahtjeve pa bi bilo dobro da mu se javi krajem tjedna.
Što će, mora, biskup mu je najbolja stranka u Italiji.
Mogao bi preko stare domovine do Pariza, baš bi volio vidjeti kako sada izgleda Prilazna ulica.
Čudno je to, želiš otići i vidjeti pustoš te ulice, znajući koliko ti bola nanosi.
Svejedno, prošetati ću i onuda, možda i sretnem nekog poznatog,možda.
Krajem tjedna biskup je dao posla Novaku za nekih šest mjeseci, uglavnom Europa.
Ne odvajajući se od crnog kofera Novak je doputovao u grad ispod nevisoke zelene gore.
Prije sedamnaest godina s istim smiješkom uz dva velika kofera Novak je kročio u susret svojoj sudbini s ovoga istog kolodvora.
Uzeo je sobu u hotelu u središtu, rekavši recepcionaru.
-Ne znam, dan ili dva, možda duže, ne znam.
Najprije je odšetao do Prilazne ulice, no nije se zgrozio, ulica je odavala ponešto života, čuo je povike djece.
Zgrada u kojoj je bio antikvarijat bila je i dalje prazna. Na lokalu su bila razbijena oba velika stakla na izlozima, u unutrašnjosti se naziralo smeće, osjećao je miris truleži.
Vraćao se istim putom misleći samo jedno.
-Zar je toliko vremena proteklo?
Ne znajući kako odjednom je opazio kako korača prema Kratkoj ulici.
Da, podsvijest ga vodi prema njoj, ako je još tamo?
Kratka je izgledala kao i prije, bez ikakvih promjena.
Da, ovo je kuća Krausa.
Promatrao je staru, lijepo oličenu kuću i pomislio, da ti možeš pričati, svašta bi čuli.
I tada se jedan prozor otvorio na prvome katu.
Pogledao je i na njemu ugledao ženu kako vezuje kosu u rep i promatra ga. Napregnuo se da prepozna lice, koje je u idućem trenutku odao onaj tako prepoznatljivi osmijeh.
Žena se naslonila na lakte, zamahnula tek malo s repom i dalje netremice gledajući u njega na drugoj strani ulice.
Albert je ukočen, nepomično stajao, šutke uzvraćajući pogled.
Ana.
Tek je tada shvatio koliko ona ima lijepo lice.
Tek sada je osjetio, ne srameći se svojih probuđenih emocija, koliko mu ta žena znači, zaustio je viknuti i pozvati je, bolno svjestan glasa iz nutrine kuće kako je zove.
Ona je polagano zatvorila prozor i nestala.
Još je neko vrijeme Albert stajao okamenjen na pločniku, stalno se nadajući kako će se Ana pojaviti ili na prozoru ili na ulaznim vratima kuće.
Tama ga je razbudila i prodrmala. Jedva je nekako zakoračio i spustio se niz ulicu, sjećajući se jasno zvuka zatvaranja prozora.
Otputovao je iste večeri u Pariz, razmišljajući koliko može zaraditi u poslu s biskupom dok mu je glavi neprestano odjekivao zvuk zatvaranja prozora.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.