petak, 7. rujna 2018.

Miroslav Pelikan | Ana Kraus I


Albert Novak, antikvar, odnedavna se zatekao u ovome mirnom gradu, utonulom u povijesni san ispod zelene, nevisoke gore, koja ga je vješto branila u proteklim vremenima od raznolikih nasrtaja ljudi i vjetrova.

Otkupio je po povoljnoj cijeni lokal u Prilaznoj ulici broj 2 od također antikvara Careka, koji zapravo nije znao što bi s tim prostorom u prizemlju i istina suhim i dobrim podrumom ispod njega.

Naime, Prilazna ulica bila je na samome rubu staroga dijela grada i kroz nju se rijetko prolazilo jer ona vodila tek do ostataka obrambenih zidina koje ovdašnjim stanovnicima nisu bile gotovo nikada važne osim u onim trenucima u davnini, kada se na njih valjalo popeti i oduprijeti se napasti.

Novak je bio zadovoljan kupljenim prostorom. Centralna prostorija protezala se na nekih šezdesetak četvornih metara uz malu ostavu s  lijeve strane bez prozora. S desne strane nazirale su se stepenice koje su se svijale u podrum, od nekih četrdesetak kvadrata.

Ulaznu plohu činila su vrata, te s obje strane, veliki, duboki izlozi.

Da,da, mljackao je Novak, ovo je doista dobar prostor.

Osvrtao se po prostoriji, premjeravao je zamišljajući police, razmišljao je grozničavo, vrijedi li izloge napuniti s mnoštvom sitnica ili istaknuti samo neke, krupnije i vrjednije antikvitete.

Vjerovao je u svoj dobar osjećaj znajući kako se u ovom snenom gradu krije mnoštvo stvari, često i značajne vrijednosti i koje su čekale samo njega da ih on prezentira na pravi način u svome antikvarijatu u Prilaznoj ulici broj dva.

Nije mu bilo nepoznato kako se nekoliko obitelji antikvara na glasu sve manje bave ovim poslom, stjerane u kut, pritisnute raznoraznim nevoljama.

Njemu se prigoda široko otvorila, pa i  Carek mu je rekao kako ovaj grad pruža izvrsne mogućnosti svima koji se kako valja razumiju u svoj posao.

Naravno, mrmlja Novak, nije Carek glup, odmah je prepoznao profesionalca.

Novak je već idući dan objavio oglas u dnevnim novinama nudeći pristojan otkup za sve iole vrijedno.

Već u prvome tjednu, Novak je gotovo do polovice napunio antikvarijat, većinom s porculanom, kristalom, svjetiljkama, s nekoliko slika i komadima rjeđeg namještaja.

U prvih petnaestak dana imao je i nekoliko kupaca, novac se vraćao.

Po ustaljenom običaju, odlučio se za prvog, muškog kupca.

Gospodin se uljudno predstavio.

Miler, Arnold Miler, pekar.

Svidjela mu se metalna svjetiljka koju je Novak netom očistio i postavio na vidno mjesto.

Miler nije pitao za cijenu. Molio je dostavu na adresu i preporučio se, njega osobito zanimaju metalne svjetiljke, neka ga Novak slobodno nazove čim bude imao štogod zanimljivo.

Naravno, uzvrati sa širokim osmijehom Novak, spremajući u  džep novac, naravno, bez brige.
No, s drugima nije bilo tako lako i jednostavno.

Tvorničar Lemaus, dugo je opsesivno tragao za djelima tajnovita umjetnika I.Ž. Bulića. Posjedovao je gotovo sve Bulićeve slike koje su se mogla naći na tržištu. Molio je Novaka neka mu pomogne u potrazi, bit će mu dobro plaćeno, no Lemaus niti nakon dva sata prebiranja nije kupio ni sitnicu. Otišao je iznenada s kratkim pozdravom.

Krajem prvoga mjeseca, antikvarijat je posjetio gradonačelnik Maras, koji se nakon kratkotrajnog razgledanja odlučio za porculansku figuricu balerine a zatim i ostali iz pratnje, kupujući slično.

Novak nije bio oduševljen ovakvom posjetom, malo ili gotovo ništa nije zaradio, no dobro, bit će i bolje, valjda, uvjeravao se nekako nevješto.

U međuvremenu je antikvar vrijedno radio te lijepo ispunio prizemlje s odabranom ponudom, te ostavu i podrum s robom za koju još nije bilo mjesta u glavnom prostoru., a koja je ukupno obećavala ipak moguć interes kupaca i kakvu takvu prodaju.

Bilo je sve više posjetitelja, zanimale su ih razne stvari, od istaknutih cijena pa do realne vrijednosti izložaka.

Sve u svemu, Novak je bio zadovoljan preseljenjem i posebice otvaranjem antikvarijata u Prilaznoj ulici.

Prije nekoliko dana, krojač Havelka otvorio je svoj obrt u Prilaznoj broj sedam a dan nakon njega, postolar Janković uselio se i započeo s radom na adresi Prilazna broj šest.

Čak su i novine zabilježile kako se Prilazna ulica budi, zahvaljujući ponajprije antikvaru Novaku.

No, Novak je duboko u svojoj fragilnoj nutrini osjećao kako sve ovo što se događa nije posve uobičajeno.

Naime, sve je išlo prebrzo, sve se tako lako odvijalo.

Što ne valja, razmišljao je Novak, čudeći se snopu novca u lisnici?

Dobro se je sjećao i instinktivno brisao nepostojeći hladni znoj koji mu se prilijepio oko vrata i ne može ga obrisati, koliko je puta na raznim mjestima , na odličnim pozicijama, pokušavao, trudio se, da bi sve na kraju završilo fijaskom i on bi tada hitro pakirao kofere i odlazio dalje, uopće ne razmišljajući kamo ide i kamo ga noge nose.

Što se ovdje događa?

Pročačkao je ponešto i o povijesti Prilazne ulice. O zgradi gdje se nalazi antikvarijat. Zapravo ništa.
Ulica bez osobita značenja. Građevina stara stotinjak godina s nizom bezimenih stanara.

Prije dvadesetak godina Carek je otkupio stanove u prizemlju i uredio lokal, no, prostor je ostao svih dvadeset godina prazan.

Zašto?

Zašto je ostao prazan?

Pitao je prvom prigodom Careka.

Iznenadio ga je upit.

-Gledajte, tada mi se činilo da ovaj lokal ima budućnost. No, prevario sam se. Nikada nikoga, osim vas ovaj prostor nije zanimao. Eto. Vi ste napravili čudo gospodine Novak, pravo čudo.

Poslije je Novak saznao kako je sadašnja Prilazna ulica bila uski kolski put koji je vodio do zidina. Vremenom su izgrađene kuće. Ništa osobito.

Nižu se mjeseci, jedan bolji, drugi lošiji, sve skupa Novak je mogao  bez ustezanja trljati ruke.

Antikvarijat je bio već i pomalo zagušen mnoštvom antikviteta, mjesta niti za iglu jer koliko je prodavao još je više Novak otkupljivao.

Prvih šest mjeseci, otkako je stigao u ovaj grad, Novak je stanovao u iznajmljenom stanu, skromno namještenom u Strmoj ulici. Srećom, ulice su bile tek jedan blok udaljene pa mu je smještaj odgovarao.

Danas ga je Carek nazvao i predložio mu otkup prvoga kata kuće.

-Evo, gospođa Stanković povoljno prodaje stan na prvome katu, da, odmah iznad vas. Vi možete dobiti kredit sa solidnim uvjetima, siguran sam.

Istinu govoreći, Novak nikada nije vidio gospođu Stanković, u stanu su bili stanari, tihi i nevidljivi.
Carek je organizirao sve potrebno oko kupovine stana gospođe Stanković.

Za nekoliko dan stan na prvome katu bio je prazan.

Carek je prikupio i ekipu koja je derutni stan dotjerala i preuredila po vrlo prihvatljivoj cijeni za Novaka.

Naravno, Novak je prazni volumen stan lako ispunio s nizom najljepših komada namještaja, svjetiljkama, porculanom, kristalom, slikama.

Baš lijepo, baš lijepo, pjevušio je Novak, razmišljajući o svom iznenada stečenom vlasništvu.

Za njegove četrdeset i četiri godine života, postigao je mnogo, prije ili samo nedavno, ovako nešto nije mogao ni zamišljati.

Istina je i to, sve što je imao i mukotrpno zaradio, uložio je u antikvarijat i stan. Zapravo, sada je bio bez prebijene pare a i stiska ga i nemali dug u banci.

No, dobro, kako je krenulo, uskoro će mu lisnica biti opet, ne puna, već prepuna.

Prošetao je kroz sobe i sjeo u dnevnom boravku. Ugodno mjesto, lijepo će biti ovdje živjeti.

Samo, kako se to sve tako posložilo ?

Prije godinu dana došao sam u ovaj grad s dva kofera i nešto ušteđena novca. Pogledaj se sada

Novak, imaš antikvarijat pun robe i namješteni stan. Cijela kuća u Prilaznoj je tvoja.

Osjećao je uistinu loše posljednjih dana, umor ga je pritiskao.

Mora uzeti povjerljiva pomoćnika. On će se tada moći prepustiti prodaji i otkupu, pomoćnik neka radi ostalo, neka se bavi onim silnim radoznalcima, njega boli vilica od tolike priče, ali posao je posao i bez dobra razgovora nema niti pune blagajne.

Kada se neoprezno odao pred Carekom, ovaj nije bez razmišljanja progovorio, razmišljao je nekoliko trenutaka.

Poslije kraće stanke tiho je rekao.

-Mislim da bi vam ženska ruka najbolje odgovarala. To mora biti i osoba koja se razumije u naš posao. Vi ste u najboljim godinama, dakle, bilo bi u redu da je mlađa od vas.

-Ali gospodine Carek, ja ne tražim suprugu.

-Znam, znam, krivo ste me razumjeli. Ako je mlađa može više raditi, izdržljivija je a i možda bi se mogla brinuti na svoj ženski način i o Vašem kućanstvu.
-Znate li koga, brzo će Novak?

-Pa možda. Poznajem udovicu Anu Kraus, ona je odnedavna udovica. Bila je kratko u braku s jednim časnikom, poginuo je negdje daleko, ni tijelo mu nisu pronašli, nema djece, a iz obitelji je Kraus, oni su svi rođenjem antikvari. Koliko se sjećam radila je neko vrijeme u njihovom antikvarijatu. A i ono nevažno, ima samo trideset i tri godine i nije ružna, naprotiv gospodine Novak.

U idućem tjednu Carek je doveo Anu Kraus u antikvarijat u Prilaznoj ulici.

Novak je bio zatečen. Udovica Ana Kraus vezala je kosu u konjski rep, izravno ga je gledala, vitkog tijela.

Svjetlina njezinih plavih očiju bila je dovoljan razlog da se Novak niti trenutka nije dvoumio.

-Ostavljam vas, ozbiljno će Carek. Ja sam gospođi Kraus u kratko ispričao tko ste, što imate, što radite i što trebate.

-Hvala gospodine Carek, sa smiješkom odgovori Novak.

Ana Kraus vrlo se brzo uklopila u svakodnevni život antikvarijata. Imala je dosta iskustva s raznolikošću ponude antikvarijata, vrtjela se lako i spretno u lokalu s lijepim osmijehom razgovarajući vješto i uvjerljivo s potencijalnim kupcima.

Sve što je Novak saznao o njoj, bilo je da stanuje u obiteljskoj kući, u stanu zapravo, u Kratkoj ulici, da živi sama poslije pogibije svoga supruga za kim plače svaki dan i da je posljednja od loze Krausa.
Novak je odmah zapazio kako Ani nije baš nikakav problem provesti cijeli dan u antikvarijatu, iako su bili dogovorili samo jednu smjenu, onu poslijepodnevnu kada je i bilo više kupaca.

Ana Kraus je samoinicijativno započela dolaziti i ujutro a on se nije bunio.

Zapravo, sve mu je više odgovarala njezina blizina, vrckavi komentari, smijeh, a on se tada pitao što je s tugom za izgubljenim mužem.

Ponekad bi se dodirnuli u prolazu, on bi se traljavo ispričao i produžio za svojim poslom dok bi se ona samo osmjehnula i pogledavši ga netremice.

Tada je on osjećao naviranje uzbuđenosti, smetenosti, zbunjenosti, bio je ogoljen pred njom, njezin pogled ga je posve razotkrivao, činio nemoćnim da se odupre.

Carek mu je jednom rekao.

-Vidim da lijepo surađujete. Ana mi je rekla kako je vrlo zadovoljna plaćom a još više s poslom. Baš lijepo gospodine Novak, baš lijepo za čuti.

Te srijede, nevrijeme se sručilo na grad. Potoci vode tekli  su kroz Prilaznu ulicu. Gromovi su bubnjali.

Nešto prije dvadeset sati Novak se stidljivo obratio Ani koja je pravila dnevni obračun na blagajni.

-Gospođo Ana, gospođo Ana.

Ona podigne glavu i zagleda se šutke u njega.

-Gospođo Ana.

-Molim gospodine Novak.

-Vrijeme je stvarno grozno. Nema smisla da po takvom vremenu idete kući, pa čak nit s taksijem.

-Da?

-Ja imam stan, gore na prvome katu. Možete prespavati gore. Imam dovoljno soba.

-Ne znam je li to u redu, gospodine Novak?

-Po ovakvom vremenu svakako je u redu. Bez brige. Ništa vam se neće dogoditi.

-Dobro, ne znam, malo mi je neugodno.

-Sve je u redu. Zaključajte lokal, evo, iza ovih vrata su stepenice što vode u stan.

-Znam, u redu.

-Vidimo se gore.

Novak je u jednom hipu protrčao kroz zavojiti hodnik sa nizom stepenica i ušao u stan.

Tek sada je opazio koliko je stan neprovjetren, s debelim slojem prašine.

-Baš je imam kamo pozvati. Ovo je muzejski depo a ne stan, mrmljao je Novak, pomičući stolce s lijeva na desno i skupljajući komade odjeće.

Za desetak minuta Novak je začuo tiho kucanje. Otvorio je vrata i najprije zamijetio njezine plave oči.

-Izvolite, izvolite, smjestite se. Jeste li gladni? Naravno da ste gladni, cijeli dan radite. Sada ću ja. Izvolite.

Odjurio je u kuhinju i umalo prevrnuo postament s brončanim Davidom koji se nekako nepotrebno prepriječio.

Okrenuo se i kriomice promatrao Anu kako razgledava bogato opremljeni stan i dok je nervozno prekapao po hladnjaku nije ni primijetio kada je ona ušla u kuhinju.

-Pustite meni gospodine Novak, pustite meni. Ja ću nešto spremiti, ako smijem, za nas dvoje.

-Da, da, naravno,

Sav zadihan odahne Novak i napusti kuhinju. Sjedne u duboku zelenu fotelju u dnevnom boravku i i zagleda se u ulja na zidovima. Nema što, vrijedne zbirka, pomno odabrana.

-Jeste li za popiti nešto?, dovikne, čudeći se svome glasu,Novak.

-Ah ne, ne pijem, ali mogu čašu vina zbog vas, za večerom.

-Dobro, bijelo, crno?

-Može crveno gospodine Novak.

-Crveno, u redu.

Unatoč vinu i ukusnoj večeri razgovor je tekao otegnuto, s mnogo pauza, bez i jednog njezinog izravnog pogleda.

Otpratio ju je do sobe.

-Ključ je, koliko znam, s druge strane. Laku noć.

-Laku noć.

Cijelu se dugu noć Novak prevrtao u krevetu ne želeći sebi priznati kako se poput dječaka zaljubio u neopisivo ljepotu plavih očiju Ane Kraus.

Pred samo jutro nedvojbeno je zaključio kako je Ana logični dio cjeline antikvarijata, stana i njega osobno.

-Dobro jutro, kava? Jeste li dobro spavali?, smiješi se Ana.

-Dobro, dobro, idemo otvoriti, kasnimo.

Popio je samo gutljaj kave i brzo se spustio stepenicama u antikvarijat

Prodaja je polako ali kontinuirano jenjavala, nije opadala drastično, no prodaja je tonula, pa ni otkup nije bio tko zna što.

Ipak, protekli dobri mjeseci osiguravali su Novak bezbrižan život.

A zapravo, kao da se njihov odnos nakon te burne, kišovite noći, nekako ohladio.

On je snažno sputavao svoje emocije zbog nekog čudnog stida koji je osjećao pred Anom, a ona, kao da je sada bila pred njim neka sasvim druga osoba, iako i dalje nasmijana, uvijek raspoložena. Novak je jasno osjećao promjenu i sa zebnjom se pitao što se dogodilo.

Ona je u posljednje vrijeme radila samo u svojoj poslijepodnevnoj smjeni i odmah navečer odlazila uz kratki pozdrav.

Možda je tako najbolje, razmišljao je utučeni Novak, možda najbolje za sve.

A ni vrijeme nije bilo na njegovoj strani, niti jednog nevremena oko osam sati navečer, kako bi iznova uputio poziv Ani.

Sada je već bilo sasvim razvidno kako antikvarijat stagnira, bio je blizu ruba gubitaka, dok su troškovi rasli.

Pažljivo je otkupljivao, plaćao što je moguće manje, ponešto je prodao i ispod prihvatljive cijene samo da bi došao do gotovine, no blagajna je bila svakim danom sve praznija.

No, Alberta su mučile druge brige.

Ana žuri svake večeri jer se s nekim nalazi, naravno, ona je mlada žena, pred njom je cijeli život.
Ti si svoju prigodu protratio Novak, ako si je uopće i imao, govorio bi ljutito sam sebi.

Jednom je diskretno upitao Careka koji mu je suho odgovorio.

-Sve se može saznati.

Nakon tri dana Carek mu je rekao.

-Ne, nema nikoga. Ne sastaje se s nikim. Pouzdano.

Novak je odahnuo, Sada je trenutak, sad ili nikad.

Oko dva sata, kada je završio teški posao s Lemausom, kome je ipak uspio prodati nekakve sitnice, stao je ispred Ane.

-Ana, gospođo Kraus.

-Molim.

-Oprostite, neugodno mi je.

-Nešto sam krivo učinila - pocrveni Ana.

-Ne, ne, nipošto, radi se o nečem drugom.

Ona ga gleda netremice i smiješi se.

-Znam, vama će zvučati glupo, ali ja, ja vas volim.

Ona malo otvori usta, ukažu se zubi, osmijeh.

-Zbunjujete me. Oduvijek sam mislila kako me niti ne primjećujete.

-Ma ne Ana.

Zagrli je isprva nježno, zatim snažnije, poljubi je.

Ana se posve prepustila njegovom zagrljaju a za Novaka je vrijeme stalo.

Novak je doista cijelim svojim bićem uživao u ljubavi s Anom. Cijeli je svijet izgledao drugačije a tek antikvarijat i stan.

Svejedno ju je teško nagovorio da se preseli u stan iznad antikvarijata. Opravdavala se, mogu biti sretni iako ona i dalje stanuje u Kratkoj ulici.

Napokon je pristala.

Novak je začuđen sobom, razmišljao kako bi mogao imati svoje djece, Anino mlado tijelo budilo je u njemu impulse koji su ga istodobno zbunjivali i uznemiravali.

Nije mogao razumjeti njezino odbijanje da se vjenčaju.

Najprije o tome nije htjela ni čuti, a onda kako je rano, trebali bi razmisliti oboje prije nego li se odluče.

-Ali Ana, ja sam odlučio. Nema uzmaka. Čekam samo tvoj pristanak.

U svim tim danima ispunjenim turbulentnim emocijama Novak jednostavno nije opazio kako je antikvarijat propao, kako kupaca gotovo i nema. Uz to je učinio, posve neoprezan, sluđene glave i nekoliko kardinalnih pogrešaka, investirajući znatan novac u projekte koji su ubrzo iznjedrili samo gubitke, zadužio se tada dodatno.

Te večeri mu je rekla.

-Alberte, mjesecima antikvarijat ništa ne zarađuje, baš ništa. Od čega ćemo živjeti? Da pokriješ sve tvoje dugove, morati ćeš prodati i antikvarijat i stan. Od čega ćemo živjeti?

Branio se.

-Ali ja se ne bojim, možemo početi iz početka.

-Ne, Alberte, zamolila sam Careka da mi nađe novi posao. Oprosti, odlazim zbog tvoga dobra.

Za manje od mjesec dana Albert Novak je otplatio sve dugove i s dva kofera napustio grad, otišao je na sjever.

Od onoga razgovora nije vidio Anu.

Jedino se pitao što se doista dogodilo u Prilaznoj ulici?

Tko se s njim tako poigrao?

Nema komentara :

Objavi komentar