Zvuk malene drvene ribarske brodice polako je jenjavao. Ulazila je u lučicu malog otočnog mjesta. Na zrcalno mirnom moru sada je gotovo nečujno lebdjela do svojeg veza na molu. Kad je prova udarila u kamen na obali, barba Niko je ustao i uhvatio konop te ga prebacio preko stare željezne bitve. Zatim je zakoračio s nestabilne brodice na kopno. Zategnuo je konop, provjerio bočne strane kako ne bi ogrebao barke koje su vezane.
Sunce još nije izašlo. Sve je bilo potpuno mirno i tiho. Malo otočno mjesto s nešto više od tristotinjak stanovnika u kojem je živio još se nije probudilo. Barba Niko je krenuo na ribe jutros u tri sata. Tako je već trideset godina plovio noćima i lovio ribe. Ribe su mu bile jedini izvor prihoda, a kada bi ulov bio loš, ne bi si mogao kupiti ništa više osim kruha. Težak je bio njegov život. Na njegovu licu vidjeli su se upaljeni obrazi, koža mu je ispucala i izudarana vjetrom, a oči stisnute i crvene od soli. Galeb koji je sletio na provu, lagano je zaljuljao brodicu. Kapetan je dolazio svako jutro.
- Hej kapetane, imam ja za tebe! – rekao je barba Niko svojim dubokim i hrapavim
glasom. Dohvatio je iz mreže zalutalu rakovicu i bacio je prema galebu koji ju je brže – bolje uhvatio i nestao. Barba Niko je spremao mrežu usput provjeravajući ima li na sebi oštećenja, a s obzirom na to koliko se rakovica zavuklo u nju, bilo ih je poprilično. Rakovice i škampi svojim bi je kliještima prerezale.
Ruke su mu bile izmučene mnogim ožiljcima i brazdama koje su govorile o dugogodišnjem iskustvu na moru, s kojim se rijetko tko mogao pohvaliti. Volio je biti na moru, to je bio njegov život. Otac ga je vodio odmalena na ribe, govorio mu je kako će jednog dana i on mještanima donositi ujutro frišku ribu. Plemenit posao. Imao je pravo. Kad je složio mrežu, barba Niko je malo zastao i sjeo u jutarnjoj tišini. More je bilo dio njegove duše. Znao je što mu more govori, uvijek ga je poštovao, a drugima je znao reći; klanjaj se moru i more će ti dozvoliti da ga osjetiš. Noćas je ulovio tri kašete inćuna i kašetu orada. „Bio je to dobar ulov, inćuni i orade danas su puno vrijedile“, pomislio je.
No, prije pet dana, jedan mještanin je rekao da je vidio u moru tunu od tri metra. Barba Niko je od tada mislio o njoj. Razmišljao je o tome kako mu je svih ovih godina nešto nedostajalo. Osjećao je kako je polako odlazilo njegovo vrijeme, ali nije se mogao pomiriti s tim, jer nikad nije ulovio ono nešto zbog čega će ostati zapamćen. To mu je bilo još jedino što je želio u životu. Možda će se to dogoditi baš sutra na plavetnilu.
⛵Vezane objave: Međunarodni ljetni natječaj za kratku priču do 500 riječi
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.