Darko Balaš | Ljubavnik IV.

 4. dio

Gledala je njegovo potpuno mirno tijelo ispod plahte nabačene nakon umora koji ih je svladao tijekom događaja za koji su stvoreni. Ravnomjerno je disao, potpuno opušten i znala je kako bi ga tako mogla promatrati do svršetka svijeta, brojati njegove udahe i u tome pronaći svrhu cijelog svog postojanja. Ona, koja je uvijek držala druge na sigurnoj distanci, zapravo duboko unutra čekala ono za što je rođena. Biti s ovim čovjekom kojem niti ime nije znala, odakle dolazi, što radi, kako je u potpunosti znao što osjeća. Jeza joj je prošla cijelim tijelom. Što ako je sve ovo samo neka izopačena igra njenog uma koji je predugo isključivao sve oko sebe i tražio smisao u nekom posebnom događaju, koji će razbiti tako poražavajuće okove kolotečine u kojoj je živjela svih ovih godina.

Tisuće pitanja i mogućih scenarija odjednom su je zapljusnuli sa svih strana i soba se od mjesta čarolije odjednom pretvorila u klopku koja čeka na njen krivi potez. Na kraju krajeva, ona o tom čovjeku ne zna uopće ništa. Okrenula se u stranu i ledenom rukom dodirnula čelo. Možeš lagati cijeli svemir, ali nikada, apsolutno nikada ne možeš lagati sebe. Užasavala ju je pomisao o prepuštanju, sada, jutro poslije dok su se sunčeve zrake počele nestašno igrati na poluotvorenom prozoru njihove hotelske sobe. Čarolija noći je prošla i strahovi su se vratili, činilo joj se kako svaka ta zraka svjetlosti donosi sobom novo pitanje na koje nije imala odgovor. U svijetu potpune kontrole u kojem je živjela do sada, sve ono što se dogodilo u jednom dahu iz trena u tren postajalo je sve udaljenije, poput sna koji se nikada nije doista dogodio. Ne, što ako je ovo samo privremeno, što ako se otvori u potpunosti, prepusti ljubavi koja ju je magnetno privlačila zračeći i sada iz tog usnulog tijela i na kraju ostane razotkrivena, na vjetrometini, povrijeđena i zauvijek otrgnuta iz zone sigurnosti koju je tako dugo gradila. Ne, to nikako ne bi mogla podnijeti! Čuda ne postoje!

U panici, as zubima koji su čvrsto stisnuli donju usnu, lagano se iskrala iz postelje njihovog spajanja i munjevitom brzinom navukla oklop odjeće i ponovno osjetila opsjenu sigurnosti. Jedna zraka sunca pala je na njegovo divno lice, skliznula niz postelju i završila na njenim otvorenim dlanovima. Ne, mora brzo otići, jer inače nikada više za to neće imati snage. Ne, ne može prepustiti sve što je samo zbog jedne čarobne večeri o kojoj govore samo filmovi o bajkama. Bajke ne postoje! Postoji samo strah, strah koji će nestati vremenom, strah koji će postati rutina kao i sve drugo, jednoga dana kada ova noć ostane samo daleko sjećanje. U trenutku kada je neka jutarnja ptica svojim glasom najavila novi dan, izletjela je iz hotelske sobe, brišući suze koje su se same pojavile ne bi li ju zaustavile i natjerale neka razmisli još jednom. Ne, i njemu će biti bolje, ona jednostavno ne zna voljeti, jednostavno nema hrabrosti otvoriti se do kraja i odbaciti oklop koji je predugo nosila. On zaslužuje sve, a ona nije sigurna može li mu to dati. Izjurila je iz hotela i nestala u smjeru za koji niti sama nije znala kamo vodi.

Uopće nije razumio zašto se tako iznenada probudio, jednostavno je osjetio kako je više nema i skočio u krevetu tražeći rukama onu koja ne postoji. I doista, nje više niti nije bilo tu. Privio je rukama noge, osmjehnuo se, i shvatio kako je možda upravo to i tražio, jedno spajanje, jedan tren izvan vremena u kojem su ostvarili svoje poslanje. Možda su sve njegove potrage završile prošle noći. Što nosi novi dan, po prvi put nije niti sam znao. Možda bajke doista ne postoje, samo svjetlo novog dana s kojim se moramo suočiti i jednostavno egzistirati. Udahnuo je duboko, neće to biti lako, sada, nakon što ju je napokon pronašao, nakon spajanja svih spajanja i nakon ostvarenja sna jednog izgubljenog dječaka. Iznenada, njen tako poznat miris donio je vjetar kroz poluotvoren prozor i taj intenzitet gotovo ga je ošamutio dok je spoznaja kao ledeni val hladnoće lagano klizio niz njegova leđa. Ona je stvarna! A taj miris i te oči nikada neće više moći zamjeniti nitko, čak i kada bi se ponovno rodio i cijelu priču počeo nanovo. Ne, to se ne može završiti ovako, što Bog spoji, čovjek ne razdvaja. Iako mu je već nedostajala poput gutljaja zraka za slijedeći minut postojanja, iako je tmasti plašt tuge pritisnuo njegove grudi snagom za koju je ćutio kao neizdrživu, odluka je rasla unutar njegovog bića, kao i intenzitet njenog mirisa kojim je bila ispunjena cijela soba, njegov um, srce, grad, cijeli svemir.

Pronaći će je opet, na kraju svijeta!