Kolumne

četvrtak, 9. kolovoza 2018.

Gospodar lutaka, 9. dio


5.

Zanimljivo je da sam dugo, još od studija, do prije nekoliko godina stvarala svoju biblioteku, pažljivo sam birala naslove, sve to uvodila, označavala, da bih negdje nakon rastave od svojega lutkara, kada sam selila u svoj stan u ne previše finom Savskom gaju, sve to lijepo odnijela što u staračke domove, a što u škole. Imala sam osjećaj da se moram riješiti toga tereta ne bih li mogla krenuti dalje. I upravo se tako dogodilo: odmah, tek mjesec dana kasnije našla sam ovaj posao (do kojeg od travnja do srpnja pa onda od rujna do kraja listopada svakodnevno putujem punih 90 kilometara u svakom smjeru, od čega deset nije čak ni na autocesti), u kojem sam se jako brzo snašla, naime, osnovna škola u vukojebini je jedna stvar u odnosu na srednju školu, posebno kada se samonaziva elitnom, posebno kada je riječ o obavezama koje nastaju izvan nastave, naime, ovdje imam osjećaj da su te obaveze zabava, dok su tamo bile pakao roditeljskih prigovaranja, bezobrazluka, iskazivanja društveno uvjetovanih statusa i priznavanja samonerazumljivih pozicija moći, kreveljenje napuhanih tinejdžerica i prenemaganje kolegica koje nikad nisam ni prihvatila kao kolegice, a što je očito bilo i uzajamno, naime, ni nakon gotovo 15 godina života u Zagrebu, mene je valjda još uvijek bio glas neke neuke seljanke koja je, eto, igrom slučaja, upecala muža glumca, doduše lutkara, ali glumca, ipak s nekom ozbiljnom reputacijom i potencijalom “poznatih i slavnih”, ipak s nekim obiteljskim zaleđem, njegovi su valjda od stoljeća sedmog bili u Zagrebu starosjedioci, iako je njegova baka s mamine strane zapravo došla iz Međimurja, a otac je bio Ličanin, no nema veze, meni ni otac ni majka nisu bili iz Zagreba, također nisu bili ni iz nekog prestižnijeg grada, a nisu bili ni prestižnije obrazovani, štoviše bili su seljaci, a to je jako obescijenjeno i malo vrijedno, čak je i pojam “uhljeba” bolji od seljaka, dakle, ja sam bila bez tog obiteljskog zaleđa, bez onih uhljeba koji su mojoj prosječnosti mogli davati barem malo na prestižu, da zaključim - manje vrijedna i manje cijenjena. Ili se to meni tako činilo uslijed kompleksa koje sam i ne želeći zaradila, ne znam? Možda sam i sama patila od priviđenja, naime, sve se to počelo kotrljati u jednom smjeru u kojem nije postojala nikakva stabilna i čvrsta os o koju bih se mogla uhvatiti, da, bila je to mama i bila je to Lana, ali nije bilo nikoga trećega, nije bilo ništa što bih sama posebno cijenila, pa stoga, što bi netko drugi to moje živovanje i dosege cijenio više od mene same. Da se razumijemo, ti se kompleksi hrvatske provincije nikada nisu izliječili, pa tako kada čitam neki roman iz 19. stoljeća, mogu prepoznati vlastite traume.

Kvaka kod Hane, a ranije kod Ivana je bila u tome da se pored njih nisam nikad tako osjećala. Nikada i ni u kojem trenutku.
I sada me, nakon tog neobičnog prijateljstva koje je igrom slučaja postalo više prijateljstvo s Hanom, no što je ikad bilo s Ivanom, a još više nakon poznanstva s Martinom, zaista nešto zainteresiralo, zaista mi se učinilo da bih se mogla vratiti pisanju, da bih se opet mogla uhvatiti toga, koliko god to izgledalo čudno, no oni prazni, hladni zimski dani u toploj sobi, kada se s Lanom vidim samo putem Skypea, kada četam na fejsu ne znam s kime, kada čitam po n-ti put neku knjigu koju sam posudila samoj sebi u školskoj biblioteci, a koju sam mogla nabaviti, eto, nekim sretnim slučajem, a zahvaljujući statusu brdsko-planinske zabiti, pa sam stoga imala dovoljno sredstava na raspolaganju za nabavu knjiga koje i mene osobno zanimaju, dakle, sada sam napokon to slobodno vrijeme mogla upražnjavati na nečemu što me zaista zaintrigiralo, a to je bila ta čudnovata pojava ovoga Martina, njegovih alrauna, karti s linijama koje nisu tekle pravilno nego krivudavo i povremeno isprekidano kao da su padale u neke bezdane, sve te silne kutije koje su stajale kod njega na katu, sve se to činilo kao materijal za nešto dramatično, zanimljivo, ali je svakako od mene zahtijevalo da se s njime opet susretnem.
Desetak dana kasnije sam se opet zaletjela do kuće kod starog, mislila sam da poznajem put, no prevarila sam se, u međuvremenu je kiša oprala zadnje krpe snijega, jugo je donijelo nelagodnu i nepotrebnu zimsku toplinu, a šuma je, onako siva, prošarana tu i tamo crnogoricom, izgledala jednolično, neraspoznatljivo, bez ikakvih oznaka koje bi olakšavale snalaženje izgubljenome. Nekoliko puta sam se okretala u šumi, pa vraćala natrag, zatim se opet vraćala na glavnu cestu, pa opet lutala i sve tako dok nisam naletjela na njega osobno, kako šeta, točnije izlazi iz neke šume na cestu hodajući sa štapom i škrlakom na glavi, a za njim i onaj pas. Već sam pomislila da ću odustati od ove potrage, samu sebe sam proklinjala jer se nisam sjetila ranije nazvati i pitati mogu li doći, to jest, mogu li doći s ovom namjerom, no, eto, igrom slučaja on je naletio na mene, ili ja na njega, nije ni važno, te me srdačno pozdravio, no činilo mi se kao da ne želi da ga povezem do kuće, štoviše, činilo mi se da uopće nije imao namjeru poći sa mnom, rekao je, da toga se sjećam, da ovdašnja mjesta dobivaju drugi oblik, mijenjaju se sa snijegom, mijenjaju se svakim danom te da uskoro slijedi nešto veliko i važno.
Tada sam ga pozvala da ga povezem do kuće, odmahnuo mi je rukom i rekao da nema potrebe, ali me zapitao s kojim sam ja dobrom ovdje. Činilo se kao da odgovor ne treba biti “znate krenula sam k vama jer me zainteresirala vaša priča” i još gore “znate, željela sam napisati roman”, no izletjelo mi je “željela sam vas vidjeti”.
“Drago mi je, dijete, drago mi je”, odgovori. “No... ne moraš me povesti kući.”
“Zapravo bih rado porazgovarala s vama”, kažem odjednom u navali iskrenosti.
Ostao je malo zatečen te je neko vrijeme razmišljao na što je rekao: “Dobro, povezi me do kuće. Ali to o čemu govorim nije nešto što se može odmah razumjeti, ako me razumiješ”, i zastane. “Može pas u auto?”
“Da, da, naravno”, bila sam obradovana njegovim prihvaćanjem barem ove male geste.
Pogladila sam psa po glavi čim se smjestio na stražnjem sjedalu. Zatim je pored mene sjeo i stari.
“Znaš, stvari se zatvaraju. Stvari se pomalo slažu u sve jasnije i vidljivije uzorke”, kaže mi. “Sada na ovom raskršću skreni desno.”
“Kako to mislite?” upitam ga.
“Gledaj, rekao sam ti da stvari nisu jednostavne, a za to ne možemo samo sjesti na jedan čaj i ispričati. Ništa ti neće biti jasno, ništa nećeš razumjeti. Ali neke stvari ćeš vidjeti da se događaju. Vidiš ovo”, reče pokazujući mi šumu. “Ovo buja i guta, to su prostori koji su između linija protoka vanjske manifestirane energije, nasilne energije, materije ako hoćeš, nesuptilne energije. Između njih su ove rupe, ove praznine, a koje nisu praznine. One su punine. To su manifestacije više razine prirode”, opet stane.
“Tu sada lijevo, pa onda malo nizbrdo”, opet me navede.
Nisam ga razumjela. Zapravo, osim te šume i cesta koje su išle kroz nju i tu i tamo koju čistinu nisam vidjela ništa ni od manifestirane ni od nemanifestirane energije kako je rekao. Znao je da nisam ništa razumjela.
“Vidiš, zato sam ti rekao, ovo nije nešto o čemu možemo ovako lagano, uz čaj. Jesi čula kada za pojam Omega pointa?”
“Ne”, odgovorim.
“Sada opet desno, pa kilometar pravo pa lijevo”, opet me usmjeri kao GPS i nastavi: “Stvari su takve da je sve jedan fluks, jedan veliki prolaz koji u slučaju kada nailazi na prepreke mijenja oblik, tok, intenzitet… da pojednostavim: stvar je u fluksu. Stari svijet, svijet materijalnog čovjeka mora, jednostavno mora propasti, milom ili silom, on se mora raspasti, nestati, iščeznuti, ne bi li se rodio novi oslobođeni čovjek. Tu smo… Jesi razumjela?”
Moram priznati da sam se osjećala kao zadnja idiotkinja. Ovo što je on govorio ili su bile posvemašnje besmislice ili je on bio genijalac kojeg nisam mogla ni razumjeti jer je bio izvan mojih kapaciteta.
Očito me nije imao namjeru pozvati unutra. Osjećala sam se izuzetno nelagodno, ne znam, osjećala sam se kao kada te onaj kome se sviđaš ismije pred svima, kada napravi budalu od tebe. Nekako poniženo. Mislila sam mu odmah reći “dobro, nemojte se ni truditi, nema smisla”, no on se sada stvorio pred vratima auta i gurao mi sveščić Kajkaviane.
“Drugi put kad dolazite, najprije mi se javite. Mogu biti u šumi, ja svaki dan slušam taj pjev i pokušavam razgovarati s bićima. Ne s ljudima, s bićima.”
“Hvala”, rekla sam ponizno i zahvalno što me spasio od nelagodne situacije u koju sam dovela samu sebe.
“Nemoj zaboraviti da će se uskoro dogoditi nešto bitno, a nakon toga nešto još bitnije. Stvari se poslaguju na način na koji se moraju posložiti. Ama baš ništa ne može spriječiti da se sve to odvije na taj način.”
Tada ga prekinem i upitam:
“A one linije na kartama? Ono su te linije?”
“O tome ćemo drugi put, ali računajte da nema previše vremena. I meni vrijeme istječe”, prekine s govorom i lupne po krovu auta rukom u znak pozdrava.
Već sam krenula, kada samo opet čula viku sa strane i lupanje po autu.
“Ipak…” vikne mi Martin. “Kad ste se već potrudili…”
Očito se predomislio. Pretpostavljala sam da mi je želio nešto važno priopćiti. Zapravo, vjerujem da smo i Hana i ja bile jedne od rijetkih s kojima je mogao ili želio razgovarati, nije bilo posve jasno, no osjećala sam da sve daje na kapaljku.
“Dođite, dođite”, reče Martin, “napravit ću nam čaj.” Čula sam da je još nešto promrljao.
Čim sam sjela u dnevnom boravku, pas je sa strane zauzeo svoje mjesto, a Martin mi je u ruke gurnuo dva broja Kajkaviane u kojima su bila dva teksta.
“Pričekaj samo časak, sad ću staviti čaj”, rekao mi je. “Ovo nemate, ali kada pročitate moje tekstove, javite mi se”, reče te zastane.
Očito mi je govorio čas vi čas ti.
Jedan je tekst bio naslovljen “Umjetnost kao harmonizacija svijeta”, a drugi “Žrtva Isusa Krista”. Dok je on u kuhinji lupkao loncima i prelijevao vodu, tek sam ovlaš bacila pogled na to što je bilo napisano. U biti, to je svakako bio materijal koji nisam mogla shvatiti bez njegovog tumačenja, a čega se on odmah čim je došao sa šalicama vrućeg čaja i ubacio drva u peć, zdušno prihvatio.
“Odavno je moja teza da je umjetnost jedno od rijetkih sačuvanih područja svetog u čovjeka”, reče i srkne kap čaja. “Poanta svega jest duhovnost.”
Slušala sam ga s polurazumijevanjem i klimala glavom.
“Naravno, čovjek kao čovjek teži i tu pokvariti, jer čovjek onako bahato i arogantno misli da i to može urediti na svoj način, ali umjetnost i dalje postoji, unatoč činjenici da je možda niste razumjeli”, nastavi i srkne još jednom uz onaj “nate”.
“Kako to mislite ‘pokvariti’?” upitala sam ga.
Čaj je bio više nego ukusan. Miris kuće je bio ugodniji nego prošli put jer je na peć pobacao kore od naranača i limuna.
“Jednostavno, čovjek je baraba, on stalno i stalno pada. Duhovni život je lako odrediv kao kretanje prema naprijed i prema gore, to i jest kretanje iskustva. Duhovni život može poprimiti različite oblike, ali je uvijek povezan s unutrašnjom misli i svrhom, to nisu moje riječi, to je Kandinski. Naravno, neki će pametnjaković reći da je to zastarjelo gledanje, da to nema veze ni sa čime. No, s takvima uopće ne želim razgovarati o ovome”, srkne još jednom i nastavi. “Oni ionako ništa nisu razumjeli, pa neka nastave i dalje, život je dug, ima iskustava koja su prethodno nužna ne bi li se do ove spoznaje došlo.”
Očito me smatrao, uz Hanu, jednom od odabranih za iznošenje ovakvih misli. I dalje mi ga nije bilo posve jednostavno slijediti, ali on je to znao polako protumačiti.
“Pomoći ću vam da sve povežete”, reče. “Vidio sam da se trudite. Jako se trudite. No nemojte klonuti ako vaš trud bude posve uzaludan. To je druga tema.”
“Ovdje se radi o tome da mnoge stvari treba harmonizirati”, reče te me upita je li mi dovoljno šećera u čaju.
Pas je nagnuo glavu kao da je čuo da netko dolazi.
“Ne, ne, dovoljno je, dobar je, stvarno je dobar”, odgovorim. “Samo nastavite, čaj je jako dobar.”
Bio je to neki bijeli, vrlo ukusan.
“Da, dobar je za čišćenje organizma. Znate, ja u svojim godinama moram misliti o svemu. Pa i o tome da na vrijeme idem u zahod”, reče i nasmije se.
“Mi moramo prihvatiti sile koje naš razum moguće i odbija”, doda. “Vi se bavite umjetnošću, možda ne baš izravno umjetnošću da je stvarate, ali svakako se njome bavite. Oprostite, možda i stvarate…”
“Ne, ne, zapravo, pokušavam…” odgovorim nespretno.
Srkne još jednom te nastavi: “Umjetnost je sveta disciplina, ne tek prenemaganje. Služi da harmoniziramo svijet, nered, zapravo…” zastane i nastavi “služi da se povežemo s istinosnom biti stvari koja nas oslobađa. Kako bi se to postiglo, nužno je djelovati s dobrom namjerom.”
Moram priznati da nisam posve slijedila to o čemu je govorio. No znala sam da govori mudro.
“Glavni je pogonski stroj ljubav”, zaključi. “To se zove luda ljubav, shvatite to kako hoćete, luda ljubav koja dozvoljava čovjeku da padne u najgore provalije ne bi li spoznao što je to…”
Bio mi je drag. Neobičan i drag. Možda je imao jednu crtu nečega čudnoga u sebi, ali tu, dok sam ga gledala u one suzne oči, prekine i reče: “Smisao ne dolazi čudom. Da, zaista je smiješan čovjek koji ne razumije kako svijet funkcionira pa ili blati i odbacuje ono što ne vidi ili krivo razumije.”
Mislim da sam definitivno morala pročitati te njegove tekstove koje mi je ostavio.
“Isus Krist je to dobro uredio, pročitat ćete u mojem tekstu. Stvarno je napravio nešto što nadilazi ljudsko shvaćanje”, izgovori odjednom. “Na primjer, prije bismo za to da se uvede ravnoteža u nevidljivom svijetu, a time posljedično i u vidljivom, morali žrtvovati čovjeka. Svi znamo: Minotaur, djeca, Uran, Sfinga, divovi ljudožderi, klanje i krv, znamo astečke potoke krvi i paljenice na sve strane. Čak je i Abraham pošao žrtvovati sina, ali onaj koji je rekao da je onaj koji jest, reče, ne čini to, možeš i simbolički to učiniti, važno je da si svjestan svoga čina, tvoja je žrtva prihvaćena.”
Taj mi se dio sa žrtvama i smrću nije sviđao i nije mi bio posve jasan.
“Ne razumijem vas, više sam puta čula te vaše misli o žrtvi”, ubacim se s puno upitnika iznad glave.
“Naravno da vam nije jasno, malo kome je jasno. Vi ste, kao i većina ljudi jednostavno mesmerizirani”, smireno reče i posrkne još jednom čaj. “Želite još malo čaja?”
“O, da, hvala, rado”, odgovorim. “Ali zar vi zaista te slučajnosti tumačite kao nešto …. nešto smisleno?”
“Razmislite, razmislite malo o sebi, o svom životu, o svemu, o Hani, razmislite. Je li ovako idiotsko čovječanstvo, svedeno na grabež i palež, na nasilje, podređivanje i dominaciju, je li vrijedno uopće ideje mesije?” upita me i nastavi. “Zaslužuje li takvo čovječanstvo ikakav izlaz, ili, u skladu sa svojom urođenom glupošću zaslužuje samo jedno - da nestane.”
Gledala sam ga s polurazumijevanjem. Sada sam znala, on je bio neka vrsta mistika. Neki vrač. Podsjetio me na neke pravoslavne mistike iz ruskih romana.
“Vi se bavite književnošću, razumijete, možda ste i sto puta prešli preko tih rečenica”, reče i nastavi: “Upravo u tome i jest trik. Ovo zahtijeva ‘kvantni skok’, a čovjek je takav da je to u stanju učiniti samo u stanju totalne pritiješnjenosti.”
“Kad pročitate to što sam napisao, javite mi kako ste shvatili”, nastavi.
“Hoću, svakako, hoću”, odgovorim pomalo euforično.
“Ovakva glupa i nesavjesna civilizacija mora propasti”, zaključi.
“Kako to mislite?” upitam ga.
“Pa zar ne vidite ovo oko vas. Mi svjedočimo ovome, svakim danom, svakim nestankom pojedine osobe, svakom smrću, svakim gubitkom svakoga čovjeka”, izgovori i odloži šalicu na tanjurić. “Naš kraj prolazi tu transformaciju, i ona se ne može više ni na koji način spriječiti. Naš je mirni i lijepi gorski kraj sam pupak događaja i, nevjerojatno, centralno mjesto događaja, najava događaja koji će uskoro centrifugalno zahvatiti sav ljudima naseljeni svijet. To nas dovodi do ovih linija za koje pitate”
Bila sam lagano omamljena, što od toploga zraka, što od današnjih riječi i događaja. Možda i od onih narančinih kora i limuna u Martinovu dnevnom boravku. Napokon sam lijeno ustala i krenula.
“Moram ići”, rekoh. “Baš sam vas dugo zadržala.”
“I drugi put, dijete, i drugi put, samo mi se, molim te, najavi!” odgovori mi starac.
Pas je tek sada podigao glavu i ustao sa svojega tepišića pored peći gdje je cijelo ovo vrijeme doslovno slušao o čemu smo razgovarali.
“I nemoj mi zaboraviti javiti dojmove ovoga što ćeš pročitati”, doda stari.
“Neću, sigurno neću”, rekoh i zalupim vratima auta.
Cijelim sam putem do stana, a koji sam sada začudo poznavala, razmišljala o tome što mi je rekao. Bile su to neobične riječi, još neobičniji je bio kontekst. O kakvom zatvaranju, o kakvim linijama materije je on govorio. Omega point? O kakvoj transformaciji svijeta, o kakvom žrtvovanju, o čemu, o kojoj ludoj ljubavi? O čemu je on to govorio? Mislim da sam odmah morala izguglati ove pojmove.
Mislila sam da bi bilo najbolje da o ovome popričam s Hanom, no u trenu sam odlučila da ovu radost otkrića nečega novoga neću podijeliti s njom, barem za sada, ostavit ću to za sebe, sada se već stvarala kritična masa događaja koja je mogla iznjedriti čak i neku radnju, imala je barem tendenciju neke radnje, ali čak i da nije riječ o knjizi koju bih napisala, možda je bila riječ o nečemu posebnom, nekom znanju koje mi je otvaralo neke nove spoznaje, nove dimenzije svega.
Zato sam pojurila u stan, nisam stigla napraviti čak ni čaj, ništa, pustila sam mačku (našu, školsku) da uđe i legne pored peći, a ja sam odmah dohvatila one meni do sada nepoznate brojeve Kajkaviane s Martinovim tekstovima.

Nema komentara :

Objavi komentar