Kolumne

ponedjeljak, 16. srpnja 2018.

Nada Vukašinović | Stari svat


Iskočila je iz neke stare kutije za cipele pa iz ruke u ruku dođe i do mene. Toliko je blijeda i mutna, da mi se čini kako će se razliti preko rubova. Uzimam je oprezno s obje ruke. Nazubljena je, ima tragova prstiju i vlage, a miriše i na  kolače pa pomislih da u toj kutiji  još čuvaju i čokoladom umrljane recepte za kolače.
 
Kako je okrećem prema svjetlu, tako se izmjenjuju sjene i zemljani tonovi. Društvo za stolom pozorno istražuje crte lica na fotografiji, a prepoznavanje osoba pokreće živost i razgovor.

Na poleđini olovkom napisano: "Uspomena iz svatova, u slavonskome selu A. godina, 1938.", mladenci, kum i kuma i stari svat.“  Zabilježena su i njihova imena i prezimena.
 
Na slici stoje kum, kuma i stari svat, a na drvenoj klupi sjedi mladi bračni par. Ukočeno tijelo i pogled usmjeren prema fotografu. Stari svat je sam, jer je u to vrijeme bio udovac s dvoje već odrasle djece. Na licu staroga svata prepoznajem obiteljska obilježja, malo uvučene oči nadsvođene gustim obrvama, istaknute jagodice.

Kao da ih gledam kako slijede upute fotografa. Imaju tremu, dugo se namještaju, ne mogu se opustiti, ne znaju kamo bi s rukama i ne znaju se smiješiti drvenoj kutiji. Tamne marame s uzorkom, jednobojni kostimi, duge suknje, pregače na cvjetiće, crne cipele bez potpetice.

Za stolom pričaju  kako se za svatove čekalo da zamirišu vinogradi, da se skine ljetina i uhrane svinje, da svega bude dovoljno.
   
Dva muškarca su u građanskom odijelu, bijelim košuljama i sivim prslucima, u niskim cipelama. Niži rastom ima kapu, a mladoženja je gologlav s izrazito gustom crnom kosom. Ozbiljan je s već grubim crtama lica. Na bijeloj košulji čvrsto stegnuta kravata.
 
Treći muškarac je u svečanoj narodnoj nošnji, za šešir zataknuto smilje. Nizak je rastom i mršav, na tijelu već ima grube potpise zima i ljeta teškoga života.

Koščate izbočene jagodice, obrve široke i guste, oči uvučene, prosijedi brkovi, a lice izbrazdano.  Obukao je suknenu reklju, koja i danas isto izgleda, zagasito plava s crveno-bijelim motivom jabučice oko kragne, rukava i džepova. Na nogama  su mu  visoke kožne čizme u koje je zataknuo hlače.
 
Zbrajam i oduzimam godine i uspoređujem s godinama nekih događaja o kojima se pripovijeda. U to vrijeme se drugi puta oženio. Imao je u kući sina i snahu, kćer za udaju, a druga žena je sa sobom dovela svoju kćer, još jednu curu kojoj je trebalo spremiti miraz.
 
Piše da je bio stari svat i da se zove Šima. Stari svat je u svatovima odgovoran da sve prođe dobro, da se svi drže reda i običaja, dobro pojedu i popiju i dugo pričaju o tome.
 
Riječ po riječ, krenula su sjećanja, otvarala se prošlost, životi ljudi, običaji, teške sudbine. Knjiga bi se mogla napisati, kažu.
    
Priča kaže da je stari svat, Šima, odrastao u zadruzi, kakve su bile uobičajene u Slavoniji početkom dvadesetoga stoljeća. U kući je bilo puno svijeta, uz roditelje, tri brata dorasla za ženidbu i dvije kćeri za udaju. Obiteljska kuća nedaleko od crkve, zajednička zemlja, pašnjaci voćnjaci, šljivici, stoka. Sve su zajedno dogovarali i poslovali na imanju. Braća su i nakon ženidbe ostajala u roditeljskoj kući, da se imanje ne dijeli i da ima više ruku za posao. Trebalo je i miraz spremati za sestre. Prihod se na kraju godine dijelio samo na one koji su korisni i rade u polju. Parovi bez djece su radili isto kao i oni s djecom i sve je išlo u istu blagajnu. Trebalo je preživjeti.
  
Sijali su pšenicu, sadili kukuruz, obnavljali voćnjake, sadili nove šljivike, čuvali krave i svinje. Snaše su  poslovale po kući i u polju. Nakon što su roditelji onemoćali, gazdinstvo su preuzeli najstariji brat i njegova žena. Određivali su što će se raditi u kući, što u polju, tko će kakav posao završiti, koji dio hrane ostaje, a koji dio ljetine treba prodati.
 
Djeca nikada nisu sjedila za stolom s odraslima. Najprije su se morali najesti muškarci i oni koji rade u polju, a djeci i mlađim ženama što ostane. Mlade snaše bez djece poslužuju starije, a kad bi sve bilo na stolu i one bi mogle jesti. Puno gladnih usta za stolom, a ničega dovoljno.

Čim se rodilo žensko dijete, već su počele pripreme miraza. Cijeli godišnji urod se prodavao i kupovala odjeća i dukati. Tkalo se i vezlo, jer su se djevojke u crkvi morale pokazati u novim suknjama, krznenim bundicama, ušivenim dukatima pod vratom. Uvijek je bilo onih kojima nije bilo po volji i nezadovoljni su u mraku tiho prigovarali.

Uz djevojke je samo još zemlja imala toliku vrijednost. Zemlja se nije smjela prodavati, ostavljala sinovima, unucima, za zemlju se gladovalo, ginulo, ubijalo, robijalo.
 
Negdje uoči drugog svjetskog rata roditelji su pomrli, a odnosi među braćom i njihovim ženama su se toliko poremetili da ima više nije bilo zajedničkog života. Odlučili su se na podjelu svega što su imali.  Kuća i okućnica je išla najstarijem bratu i njegovoj obitelji. Dvojica su morala iseliti u stare kuće na kraju sela i podizati imanje na goloj zemlji.
 
Šima je bio najmlađi brat. Iselio se iz kuće pored crkve u kućicu u slijepoj ulici prema groblju, u blato i pustoš. Nije dobio šumu, ni voćnjak, a niti šljivik.

A ako nisi imao šumu i šljivik, kao da ništa nisi imao.

U staroj kućici nekog djeda, kojega su dohranili, bila je samo jedna velika soba za sve namjene. Najprije su izgradili dvorišne zgrade, jer je trebalo spremiti hranu za krave, svinje i konje, a tek kad su djeca malo odrasla još dva sobička.

Šima nije žalio za kućom i šumom. Sjena mu se nadvila nad lice od tuge za šljivikom. I da odmah zasadi šljivik, trebalo bi čekati sedam do osam godina do uroda.

Ujesen, dok su drugi  kupili šljive, pekli rakiju za cijelu godinu, on nije imao niti šaku šljiva da djeci da. Bez rakije ne možeš god proslaviti, goste dočekati, a teško se i s komšijom kao čovjek sastati.
Došle su i poklade, zima nije popuštala, a snijeg je bio raščišćen samo pored kuća do crkve. Bio je toliko visok nanos da nisi vidio komšiju preko puta. Šima je u nedjelju, nakon mise navratio najstarijem bratu, u kuću u kojoj danas za stolom sjedimo.
   
Skupilo se tada veselo društvo, prijatelji i kupci iz Baranje. Brat Mata je odlučio prodati prošlogodišnju rakiju, jer trebalo je porez platiti. Pjevalo se “poklade su i ludi su dani…” Kroz selo se čuo smijeh djece, cika, vriska, veselje. Vukli konji saonice, pjevalo se, jahalo najbolje konje. Seoski momci su se natjecali u vratolomijama i pravili važni pred djevojkama, a one skrivale zažarena i nasmijana lica u tople marame i krznene ovratnike. Već se znalo u kojoj će kući te večeri biti kolo i noge su same igrale, dok su snaše uz pjesmu pocikivale.
   
Došao je bratu, mislio je popit će jednu rakiju od jesenskih šljiva. Baranjci se zagrijali i raskomotili, a oči im zaiskrile od Matine rakije. Zapjevali su. Šimu nitko nije pozdravio, niti ga je itko zaustavljao da ostane. Nisu ga ponudili rakijom. Izašao je sam iz bratove kuće. Sav se uvukao u reklju i šešir i tresao od studeni, koja je dolazila iznutra, iz srca. Stisnuo se i smanjio. Sve se oko njega smračilo i utišalo. Htio je probati rakiju, htio je ostati u veselom društvu.
 
Kad je pala noć prikrao se kroz dvorište do bratove kuće. Nešto mu je govorilo da ima na to pravo. Bila je to rakija iz šljivika koji je on zasadio. Ostavljao je trag u dubokome snijegu. Prišuljao se ostavi, natočio rakiju u bačvicu od 20 litara i naprtio je na leđa.

Pas je zalajao. Brat je čuo, čuo je i škripu koraka u snijegu i otvaranje kapije. 

- Tko si? Stani! Pucat ću!
  
I pucao je u mrak iz lovačke puške, metcima koje je sam napravio od rabljenih i izrezanih čavala. Šima se ne zaustavlja niti kada mu je bol presjekla korak. Zamračilo mu se, ali  ne zaustavlja, trči  s rakijom i krvari po snijegu. Za njim se crveni. Preskače plotove i krvari, ali rakiju ne ispušta.
Mata nije znao do jutra ništa, niti da je ostao bez rakije, niti da je nekoga pogodio.

Nije prošlo ni tri dana, a Šima je umro od sepse. Nije se tada išlo liječniku, a i bila je i sramota da se pročuje u selu kako je ranjen kao tat.
Mata je drugo  jutro išao po krvavom tragu ravno do Šimine kuće. Njegov noćni posjetilac, tat u kojega je pucao, bio je njegov brat Šima. S tim teretom je trebalo živjeti i gledati u oči svaki dan bratovom sinu i kćeri, a kasnije i njegovim unucima.
  
Šima nije dočekao da mu se kćer uda, da mu se unuci rode i da ih gleda kako rastu.

Oko stola uz kutiju s fotografijama sjede potomci braće Mate i Šime. Treći brat je umro i nema nasljednika.

-  Malo nas je još živih, -  govore - a djeca nam se rasula po svijetu. Selo je mrtvo, svaka druga kuća je na prodaju. Muk zalegao na selo, šljivici se osušili, a polja u korov zarasla.

Ipak, priča je živa, kao da se sama pripovijeda i sve nas povezuje nevidljivim tkanjem. Suosjećajno zašutimo, netko uzdahne, netko obriše oči, netko ispuše glasno nos.

Fotografija se vraća na svoje mjesto u  mrak stare kartonske kutije. Prošlost se zatvara kartonskim poklopcem.

- Eh, teška su to vremena bila, da brat ubije brata… Teško je bilo živjeti onima koji su ostali.

- Opet su teška vremena. Danas, brat zaboravio brata, isto ti je to kao da ga je i sahranio.


Priča je dobila priznanje na natječaju Hrvatskog sabora kulture  za 2018.godinu

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.