četvrtak, 21. lipnja 2018.

Zvonimir Grozdić | Poezija se razbuktala


Razgovarala Sandra Pocrnić Mlakar

Prva knjiga u izdanju udruge FRiKK je zbirka pjesama Zvonimira Grozdića „Pigmenti“. Predgovor za „Pigmente“ napisao je Robert Roklicer, koji za Grozdića kaže: „Pomoću stvarnosnog ambijentalnog elemenata slobode govora, Zvonimir Grozdić nudi nadasve opozicijski stav. On ne želi biti ni „heroj ulice“, ali, bogme ni oportunistički stvaratelj privida. Grozdić udara direktno u glavu, često i bez obrambenog garda, ne ustručavajući se primiti i pokoji udarac jer zna da će na kraju biti pobjednik pa makar završio meč i s nekoliko zadobivenih ozljeda.“ Zvonimir Grozdić nije početnik – „Pigmenti“ su njegova četvrta knjiga. Radi kao ugostitelj u Lovranu, a bavi se i glazbom koju snima za nezavisnu izdavačku kuću „Slušaj najglasnije“. Sa Zvonimirom Grozdićem razgovaramo o poeziji i publici, o poetskim uzorima i umjetničkim izborima u svakodnevnom životu.


Zbirka „Pigmenti“ predstavljena je dosad na Jutru poezije i na Virovitičkim umjetničkim večerima. Kakve su reakcije publike? Primjećujete li danas veće zanimanje za poeziju nego prije pet godina, kada je izašla vaša prva zbirka poezije „Sanjao sam da sam ubio Doca Holydaya“? Kakav je profil publike vaše poezije?

Reakcija publike u Zagrebu na Jutru poezije bila je sjajna, ali i na Virovitičkim umjetničkim večerima gdje je moje pjesme interpretirao dramski umjetnik Igor Golub. Kada to radi profesionalac onda poezija ulazi u svoju pravu dimenziju. Odmah na početku moram zahvaliti udruzi FRiKK koja je prepoznala moj rukopis te ga objavila u svojoj Biblioteci tribine Jutra poezije. Časopisi „ Poezija“, „Književna Rijeka“ i „Književno pero“ također su prepoznali kvalitetu pjesama objavivši ih ukupno dvadesetak. Dio njih prevedene su na ukrajinski i bit će u rujnu objavljene u antologiji suvremene hrvatske ironične poezije pod nazivom „Hrvatski pjesnički huligani“.

Što se tiče zanimanja za stihove, bilo bi vrlo interesantno potražiti podatke jedne gradske knjižnice gdje bi se vidjelo koliko su knjige poezije posuđivane tokom jedne godine. Siguran sam kako bi statistički podaci bili poražavajući. S druge strane imamo hrpu ljudi koji pišu poeziju. Ne ulazim sad u kvalitetu njihove pisane riječi, ali dovoljno je baciti oko na društvene mreže i književne portale i vidjet ćemo poeziju koja se razbuktala zadnjih godina. Možda je sama, u nedostatku pojavljivanja na televiziji i radiju, odabrala put i pronašla novi medij. Kad sam već spomenuo radio, moram ipak pohvaliti Hrvatski radio program koji emitira emisije posvećene poeziji.

Volio bih poeziju, ne samo moju, približiti svim profilima publike. Šteta je da ona ostane rezervirana za uski krug ljudi.

U predgovoru „Pigmentima“ urednik Robert Roklicer spominje Ginsberga i Bukowskog i kaže kako zbirka vjerodostojno pruža sliku vremena i društva kojim smo okruženi, a i Marina Mađarević u „Pigmentima“ prepoznaje poetiku 60-ih i 70-ih koje karakteriziraju jaki individualci u istraživanju svog odnosa prema drugima. Koji su vaši pjesnički uzori na materinjem jeziku? Slijedite li generacijski i sentimentom protagoniste stvarnosne poezije i proze?

Tako je, urednik knjige Robert Roklicer u pogovoru također piše kako u svojim stihovima ne štedim nikoga, ali ni sebe samoga. U nekim pjesmama moj odnos prema drugima jasno je definiran dok u nekima provociram i podbadam namjerno, samo kako bih izazvao reakciju čitatelja. Poezija mora kod čitatelja izazvati neku reakciju. Vjerujem da to nisu uvijek pozitivne reakcije, ali to je jednostavno tako. Ja volim „oplesti“ tamo gdje treba, a treba svugdje pomalo. Da se razumijemo, nisam od onih koji poeziju koriste za iznošenje svojih političkih stavova. Nema idealnog političara, stranke, braka, idealnog životnog ili poslovnog partnera, idealne rodbine, idealnog posla, prijatelja, države i sl. A zašto ne štedim sebe, pa to je bar jasno – nisam ni ja idealan. Zato pišem iz prvog lica. Dakle, moji protagonisti uglavnom su sklop više karakternih osobina uokvirenih kroz jednu prizmu ili jednog subjekta koji relativizira pojmove i okolnosti u kojima se nalazi.  Lik koji progovara kroz stihove ili prozu ispoljava osnovnu platformu mojih promišljanja. Teme koje obrađujem u pjesmama slične su kao i u mojim kratkim pričama. Govore o likovima koji žive na rubu, ali taj rub nije vezan samo za marginu društva, nego za rub općenito; na rubu zakona, na rubu otkaza, na rubu rastave, na rubu ovisnosti, na rubu živaca, na rubu apsurda, vulgarnosti, na rubu katastrofe i sl. Kako se radi o poeziji ispisanoj vrlo izravno, uz sarkastični humor i ironijsku dramatizaciju, ponekad pretjeram sa psovkom ili mi ona uleti tamo gdje joj nije mjesto, a takve stvari uočim tek kad pjesma malo odstoji. Kod mene svaka pjesma mora malo odležati, barem prespavati noć. Tu onda dolazi do, nazovimo to tako, autocenzure…izbacim psovku iz jednog stiha i ubacim u drugi.

Ima puno autora koje volim čitati: Boris Maruna, Danijel Dragojević, Slavko Jendričko, Robert Roklicer, Ivica Prtenjača, Žarko Jovanovski, Siniša Matasović, Darija Žilić, Monika Herceg itd.
Svakako mi je Robert Roklicer najbliži od domaćih autora.

„Pigmenti“ se sastoje od pet cjelina i u svima, a osobito u prvoj nazvanoj Zaljev, primjetan je pokušaj da se racionalnim odmakom od situacije traži zaštita od emotivne povrede ili pa čak i intenzivnijeg emotivnog angažmana. Koliko je ljubav relevantna za identitet suvremenog muškarca? Ima li u borbenom i kritičkom odnosu prema stvarnosti mjesta za nježne osjećaje i priznavanje slabosti, sebi i drugima?

Ma ljubav je jednako bitna za identitet suvremenog muškarca i za identitet suvremene žene. Kod nekih „jakih“ muškaraca nećete primijetiti njihovu slabost i ranjivost jer je oni vješto potiskuju. Na kraju krajeva, svatko od nas potiskuje i skriva određene osjećaje. Problem nastaje kada takvi osjećaji isplivaju na površinu, a podrška partnera ili prijatelja zakaže. Razotkrivanje sebe može biti i dvosjekli mač jer postoji rizik da ste svoje slabosti možda izložili krivoj osobi. Kažu da ranjive osobe u sebi kriju snagu jednako kao i što jake osobe u sebi kriju slabost.

Kakve su bile reakcije na zbirku „Omlet od odabranih osmijeha“ u kojoj ste istraživali izražajne mogućnosti jezika stvarajući duhovite stihove s istim početnim slovom? Jeste li istražili koliko je u hrvatskom jeziku bilo sličnih poetskih eksperimenata s prvim slovima?

Zbirka „Omlet od odabranih osmijeha“ objavljena je u nezavisnoj ediciji knjiga i stripova „Bratstvo duša“ u svega pedeset primjeraka. Osim nekoliko recenzija u nezavisnim i underground časopisima, fanzinima i portalima, zbirka je prošla nezapaženo. To je jedna konceptualna priča eksperimentalne poezije kojom sam dotaknuo sve slojeve društva i opisao našu problematičnu materijalnu, društvenu i političku situaciju u državi. Radi se o trideset pjesama koje su, uz djelomično zabavan i ironičan pristup, napisane svakim pojedinim slovom hrvatske abecede, od A do Ž. Stihove prati nekoliko fantastičnih ilustracija Nenada Žole, inače člana neformalne likovne skupine Trešnjevački Autsajderi. Sama ideja nastala je iz čiste znatiželje. Nisam uopće istraživao da li je netko prije mene napisao nešto slično, jednostavno sam sebi postavio zadatak da ciklus pjesama mora biti tako napisan. Poznat mi je jedino dramski tekst "Plaidoyer po pički" Milka Valenta gdje svih deset tisuća riječi počinju slovom p.

Objavili ste četiri zbirki poezije, pišete blog, a bavite se i glazbom. Otkud potreba za umjetničkim stvaranjem? Kad ste je postali svjesni? Kao ugostitelj u Lovranu,jeste li svoju svakodnevnicu prilagodili umjetnosti ili obratno?  Što biste preporučili mladima koji također žele svoj život začiniti umjetnošću? Kako uspješno pomiriti svakodnevni život i bavljenje umjetnošću?

Potreba za umjetničkim stvaranjem vuče korijenje još od onih tinejdžerskih dana kada smo osnivali prve punk/hard core bendove i pisali buntovne pjesme koje kada danas slušam zvuče jednako dobro kao i prije tridesetak godina. Divno je vidjeti kreativne, mlade ljude. Često naletim na dobrog mladog pisca ili pjesnikinju koji misle kako će jednog dana živjeti od prodaje svojih knjiga. Neće sigurno. U Hrvatskoj nitko ne živi od prodaje svojih knjiga, pogotovo ako piše poeziju.

Vrlo vješto balansiram između posla, svakodnevnih obaveza i bavljenja umjetnošću. Jasno, to balansiranje ne bi bilo moguće bez potpore moje supruge koja veći dio obiteljskih obaveza vezanih uz naše dvije kćeri preuzima na sebe. Kako se bavim ugostiteljstvom i uslugama u turizmu na Opatijskoj rivijeri, ljeto je razdoblje kada manje pišem, ali neke odlične pjesme i kratke priče nastale su baš u špici turističke sezone kada je stvarno malo vremena za književnost.

U svojim glazbenim projektima eksperimentirate sa spojem organskog i sintetičkog zvuka i surađujete s uglednim nezavisnim glazbenim izdavačem „Slušaj najglasnije“.  Koji dio u stvaranju glazbe je vama najintrigantniji – kreiranje zvuka, finalizacija i snimanje ili pak izvođenje i komunikacija s publikom? Koliko je stvaranje glazbe slično stvaranju poezije?

Da, u slobodno se vrijeme bavim i glazbom. Moj eksperimentalni glazbeni projekt Blackwater Sound Project spoj je organskog i sintetičkog zvuka. Za nezavisnu izdavačku kuću (Slušaj najglasnije/Listen Loudest) snimio sam tri konceptualna albuma: „Far Away“ (2013.),  "Side Effects" (2014.) i "Borderland" (2015.). Također radim na projektu Tihi obrt, gdje spajanjem spoken word forme sa mračnijom glazbenom kulisom istražujem prostor ljudske psihe, mentalno-emotivnog sklopa i brojnih stanja uzrokovanih razočaranjem, pohlepom, mržnjom, neshvaćanjem, ignoriranjem i sl. Svakako najintrigantniji dio u stvaranju glazbe je kreiranje samog zvuka, igranje pojedinim efektima i ritmom. Slično je to stvaranju poezije. Tu se pak igram riječima. Kako glazbu ne izvodim uživo, moj jedini način komunikacije s publikom je putem interneta. Njome nastojim probuditi emotivnu reakciju kod slušatelja. Ista je stvar u poeziji. Ako kod čitatelja ili slušatelja nema emotivne reakcije onda nešto ne štima. Ponavljam, kada govorim o reakcijama ne mislim samo na one pozitivne, jer moja glazba, kao i poezija, nije za svačije uši. Svi albumi mogu se nabaviti kod izdavača „Slušaj Najglasnije“ ili preslušati na stranicama bandcampa na linkovima blackwatersoundproject.bandcamp.com i tihiobrt.bandcamp.com.

Nema komentara :

Objavi komentar