subota, 30. lipnja 2018.

Zoran Hercigonja | Patrik Weiss: Purpurni oblaci, zbirka pjesama


„Purni oblaci“, naslov su postmodernističke  zbirke pjesama s primjesom avangardističkog imperativa stalnog čišćenja tromog i mlitavog.  Specifična forma pisanja otvorenog tipa, gotovo krajnje individualizirana, pjesma kao  srce pružano na otvorenom dlanu, doslovno  razbijaju  sektaško egocentrično obožavanje  okvira ustaljenosti.  Moreplovne pjesme različitih tematika (ljubav, moć, ignorancija, zaslijepljenost, okviri izbljedjele duge) slijepljene su u  jednu sintagmu: otvoreno i razborito suptilno  kritiziranje okvira ustaljenosti  nasuprot zdravorazumskom uviđaju u realnost.

Ovo je jedan od onih naslova kojeg nije moguće bilo kako protumačiti; naslova koji nemaju nikakve veze s tijelom knjige. Jasan, nedvosmislen i fokusiran na bitno. To je naslov koji ocrtava žrtve ovijene riječima i stilom.  „Purpurni oblaci“, nedvosmislen naslov i jasne namjere!  U trezvenom imaginariju društveno uvjetovanog života, oblaci su ili bijeli ili sivi ili crni oblaci, radikalno podvrgnuti  žmirenju na oba oka.  Purpurno znači izvan okvira, izvan ustaljenih normi u promjeni dosadašnje paradigme anakronizama.

Već u samom začetku zbirke jasno je ocrtana vizija promjene.

"...još je ostalo nekoliko stvari
koje neodgodivo treba učini
prije posljednjeg pozdrava sa susjedima...“
[PROLJETNI MAKRO]

Drugim riječima, paradigma se promijenila. Sijeda brada i kosa više ne znače mudrost nego demenciju i Alzheimera. Purpurni oblaci  nisu za one koji žmire, nego za one koji otvorenih očiju gledaju pravu narav stvari s ustoličenjem duha u visine.
Pjesme se doimaju poput  usredotočenog, ritmičnog otkucavanja jasnih poruka, doživljaja i misli. Svaki naslov, svako mnoštvo prenesenih osjećaja i misli, skriva po jedan toksičan apendiks opasan po život.

„...da se ne prehladi ljubav
koju tako žarko gajiš
svaku večer nakon deset...“
[NE POSTOJI ŽENA S KOJOM BI RADIJE
DIJELIO SVINJAC I UZNEMIRAVAO
SUSJEDE]

Upečatljiv stil pisanja stihova jednakomjernim i uvijek stalnim načinom (stihovi započinju i završavaju malim slovima), stvara formu ponizne protočnosti i propuštanja kroz filtar osobne ranjivosti  i nemoći nasuprot pisanja.   Što se doista krije iza forme naivnog  pružanja golog srca na dlanu? Samo ljubav i more ljubavi u oživljenoj vječnosti.

„...Ljubav. Mora ljubičaste ljubavi što
se prelijevaju preko naših mirnih lica ostavljajući nas u vječnom
blaženstvu. Tone ljubavi koja nas čini nepomično živima, ljubav
koja ne poznaje osmosatno radno vrijeme...“
[POSVETA]

Cijela zbirka doima se poput  Uroborosa uvučenog u samoga sebe, ciklusa koji nevidljivo i neprimjetno započinje i završava.  Pjesme  bez interpunkcija, pjesme  zgusnute u formi jednostavnosti upotrebe malih slova  u tihom prijelazu prelijevaju se iz jedne teme u drugu. Da ne postoji naslov kao snažna, vidljiva i zgusnuta granica između početka i kraja pjesme, činilo bi se da ni jedna  pjesma ne završava, nego se protočno ulijeva u drugu pjesmu  i tako nastavlja živjeti u ciklusu.

„...moji džepovi su prazni
vrijedi li draga
ako darujem ti sebe...“
[SAMO DJED MRAZ POKLANJA IGRAČKE]
„...mogla bi ponekad
osušiti kosu prije spavanja...“
[NE POSTOJI ŽENA S KOJOM BI RADIJE
DIJELIO SVINJAC I UZNEMIRAVAO
SUSJEDE]

Ako ti darujem sebe,  kaže pjesma na izdisaju,  mogla bi ponekad  osušiti kosu prije spavanja,  ulijevajući se u drugu temu tek rođene pjesme jednake poetike i tonaliteta.  Poetika optočena vječnošću trenutka i doživljaja, vječnost koja preživljava i oživljava zahvaljujući promjeni  i purpurnoj ljubavi,  skroman je epitet   „Za sve one kojima je dosadno ploviti
ovim istim morima.“  [POSVETA]

Zbirka  pjesama „Purpurni oblaci“  u rosnoj svježini predstavlja  VJEČNOST NA RESPIRATORU u vječitim ciklusima trijezne jasnoće.


📖 Vezane objave:

Patrik Weis objavio je svoju drugu zbirku poezije
   

Nema komentara :

Objavi komentar