Nada Vukašinović | Naše niti

Hoće li  mama završiti svoju priču? Hoće li nam stići sve reći? Sve pamti, svega se sjeća, ali malo govori. Ovih dana sve duže spava, sve manje jede. Tiha je. Kaže opet sam izgubila nekoliko kilograma. Zbunjena je, svega se boji. Raste joj tlak od malo mesa, od kolača zub zaboli, smeta joj mlijeko, juha, varivo. Kaže više ne može vidjeti meso. Ne smije piti puno vode jer joj je mjehur slab. Slabije čuje i sve češće je odsutna. Alergična je na procvale trave, ona koja je bosa trčala u školu kroz nepokošene livade. Daleko joj je kiša i ne čuje kišne kapi na prozoru, ne osjeti vjetar na koži, ne vidi kišobrane, niti crvenkaste krošnje u parku.

Ne zna kako ljudi žive dolje, ali zna da njoj nije dobro.

Gasi se sjaj koji je uvijek imala u očima, samo joj je još kosa  čvrsta i sjajna. Traži škare, odrezat će kosu, sama. Nekako ne volim sada vidjeti škare u njezinim rukama.

Umirim se i grizem nokte, što sada? Je li to kraj? Čekam, nisam još spremna za njezin odlazak.

- Hoćeš li mi danas ispričati završetak priče?

Ne podiže pogled, ravnodušno gleda u svoje ruke u krilu.

Mama je nekada voljela sve čuti, sve znati, sve ju je zanimalo. Najviše  je voljela slušati o  Svemiru, o zvijezdama. Još uvijek voli gledati zvijezde i  kad ode, kaže, bit će na jednoj. Znala je promijeniti žarulju, popraviti vodokotlić, uokviriti sliku i zabiti čavlić u zid. Često je imala škare i odvijač u rukama i govorila da bez njih ne bi nikako mogla.

Poslije jutarnje kave  obilazi svoje cvijeće u teglama. Zalije ga, razgovara s njim, gleda kako raste. Cvijeće ima jako korijenje, čvrste zelene listove, cvijeće je voli.

- Svijet je došao  kraju! Živimo u sivom betonu, niti na nebu niti na zemlji ! - govori mama i uzima jaknu s vješalice, dvije zrele višnje  i bocu s vodom. Silazi liftom s desetoga kata i sadi dvije koštice višnje ispred zgrade.

Uvijek pita kamo idemo nas dvije i kada ćemo se vratiti, jer kaže ne želi dugo biti sama. Meni se to nikada nije sviđalo, mislila sam kako nas kontrolira kao i onda kad smo bile djevojčice.

- Uzmite kišobran i vestu, za svaki slučaj i brzo se vratite! 


Svako jutro prvo  se budimo nas dvije, a onda budimo mamu i sve  tri bauljamo po mraku do kuhinje. Povezane smo nevidljivim nitima. Palimo svjetlo samo iznad sudopera, jer mami smeta svjetlo. Snalazimo se nekako jer su nam  oči navikle na mrak. Najprije tražimo tablete za tlak. Različitih su boja i oblika. Pomažu nam da se pokrenemo i otkotrljamo u još jedan dan. Mama najviše vjeruje tabletama, u njima vidi spas. 

Otvaramo prozore na desetom katu u jednom od zagrebačkih nebodera. Iz ptičje perspektive vidimo samo nebo, sivo s plavim pukotinama. Ne znamo ima li više sivih ili bijelih oblaka. Prema kalendaru trebala bi biti rana jesen. Samo po načinu kihanja, ili kašljanja, naslućujemo promjene u prirodi. Sestra misli da još uvijek cvate ambrozija i da je zato jutros guši. 

Prva misao mi je jutros da je možda upravo danas taj dan, možda ću i ja danas početi pisati svoj roman.

Istina, još uvijek nemam ništa ali  palo mi je to napamet prije nekoliko mjeseci kada sam počela zapisivati maminu priču. Pitam se imam li ja što reći?  U glavi pravim bilješke za fabulu koju stalno vrtim u glavi. Stavljam protagoniste u različite odnose, a postavljam i problem kojim se želim baviti. Ukorijenjenost i pripadnost nekomu ili nečemu, o tome želim pisati. Živim u neboderu između zemlje i oblaka koji može biti u bilo kojem gradu. Crtam likove i njihov plan kretanja.

Junakinja prolazi zelenom stazom prekrivenom mahovinom i bršljanom od ulaza ravno, a onda  skrene lijevo po žutoj ilovači prema jablanu na nekom nepoznatom groblju. Čita natpise s jedne i druge strane. Raskvašena zemlja  hvata se za cipele. Iz džepa vadi papirić s upisanom godinom i imenom sela. Još uvijek ne zna što traži. Vidi u kamenu kišom isprana slova. Ne vidi se što piše.
 
Dok razmišljam o mogućem zapletu svoga romana, zaboravim koliko sam žličica šećera stavila u vodu. Mama voli slatku kavu. Sve izlijem u sudoper.

Drugi pokušaj kuhanja kave. Brojim glasno, dvije žličice šećera, pet žličica kave. Uobičajena jutarnja rutina s prvom kavom. Zveckamo šalicama i žličicama. Pijemo kavu polako, žalimo se na ukočene zglobove, reumu, to nam je genetski govorimo, a onda prepričavamo snove, važemo i biramo najbolju simboliku. Okrećemo šalicu s crnim talogom na tanjurić. Mama  je već umorna i plitko diše, smeta joj čisti zrak, tlak joj i nakon tablete raste. Možda će ipak pogledati u šalicu, možda kakva dobra figurica donese neko čudo.
 
Mama je uvijek voljela lijepe haljine i znala je uskladiti boje. Odjeća joj je puno značila, iako je nikada nije imala dovoljno i sve je bilo skromno. Otvara ormar i pokazuje vješalicu, najčešće ujutro kad pijemo kavu. Sad nam govori što je sve na njoj, a mi znamo što nakon vješalice slijedi. Na redu je platnena, bijela  vrećicu s novim, crnim cipelama. Tu su i nove čarape. Vješalica svaki dan mijenja  mjesto. Čas je nevidljiva u najudaljenijem kutku ormara, a čas nas zapljusne  crnilom, čim otvorim vrata.

Jučer sam bila ljuta na nju, zašto se stalno pakira, zašto  želi otići? I kamo, kamo bi išla, zašto nas želi ostaviti? Nesiguran je taj put kojim ide, uski zid, ispod provalija. Neće imati oslonac, niti bilo kakvo rasvjetno tijelo. Nema tamo zvijezda, samo mrak.

Koju cestu ona vidi, a ja ne vidim?

 Hoćemo li ikada saznati kako je njezina obitelj završila u ratu? Ona je u velikom svjetskom ratu bila djevojčica od desetak godina. U snove  joj dolaze ljudi licem okrenuti zemlji, proganjaju je neznanci.

Skrivala se od aviona i bježala noću sama, gladna i promrzla. U visokom snijegu, bez kaputa, u slabim cipelama.  Prolazile su vojske, svi su pucali. Nije znala koji su i čiji su naoružani ljudi. Nitko se nije bavio djecom i nisu primijetili kada su odrasla. Djeca su ubijala djecu. Gorjele su kuće, škole, crkve.

Školu su joj zapalili, a jedva da je slova savladala. Ipak naučila je čitati i pisati i voljela je čitati. Nije tada bilo knjiga po kućama, nije bilo knjižnica. Kopala bi cijeli dan vinograd kod bogate gospođe da bi dobila knjige za čitanje.
 
Njezini roditelji su mijenjali kuće, gradove, vojske, strane, bježali s malom djecom preko nekoliko granica, ginuli i pokapani, bez imena i oznaka. Kako ćemo s tom pričom dalje, ne znam. Teško izlazi iz mraka.

Ako ona ne završi svoju priču, neću niti ja moći početi svoju roman.

Njih dvije će reći nije tako bilo, ne tim redom, zaboravila si.

Mama u noćima kad san ne dolazi razmišlja o svojim progoniteljima i o crnoj rupi u kojoj se krije završetak njezine priče, a ja svako jutro pomislim  možda ću danas pisati o ukorijenjenosti.

Svejedno, nas tri  još uvijek gledamo kako dvije višnje ukorijenjene rastu ispred naše zgrade.