Kolumne

nedjelja, 3. lipnja 2018.

Mila Ajzenštajn-Stojić | Ispovijed jednog zvona


Kada me je sredine 18. stoljeća u majstorskoj radionici, ili kako vi to kažete - u atelieru, majstor napravio, bilo sam jako ponosno. S pravom, jer dok su druga zvona bila uglavnom od bronce – mene je majstor napravio od srebra. Dakako, da bi i izgledom, ne samo zvukom bilo iznad onih običnih, pretrpilo sam kojekakvo brušenje i poliranje. Ali što sve nećemo pretrpjeti za ljepotu, a tek kad mi je na kraju u živo meso - pardon – srebro majstor utisnuo dva žiga, valjda bih puklo od muke, da mi nisu objasnili, da ću time dokazati svoje porijeklo i čistoću. A i sami znate što su neki sve radili samo da dođu do pedigrea.

Kad je sva ta tortura bila gotova, došao je mom majstoru neki čovjek i počeo po redu iskušavati zvona. Svakim bi zvonom samo jednom zazonio, pa bi mršteći se zvono vraćao na mjesto. Ali ... kad je došao do mene, a moj zvonki din, din, don odjeknuo radionicom, rekao je: to bi došlo u obzir.

Onda su se majstor i zlatar (kasnije sam saznalo za zanimanje tog čovjeka) stali cjenkati – naizmjence me uzimao u ruke majstor i kupac-zlatar. Opet bi zvonili, da bih na kraju završilo dobro zapakirano u neku tkaninu, i kupac me stavio u torbu.

... Evo me sad u punom sjaju, što je rezultat onog neugodnog poliranja, u izlogu otmjene trgovine među skupocjenim zlatnim i srebrnim predmetima. Nitko ponosniji od mene. Vjerovalo sam da će me u najmanju ruku kupiti neki grof, pa ću svoj život provesti u dvorcu, a lijepa grofica mojim zvukom dozivati dragoga – ili nekog paža, da joj donese čokoladni napitak. Ali ... moji se snovi nisu ostvarili.
Nedugo nakon što sam stavljeno u vitrinu, došao je u zlatarnicu jedan gospodin s bradom, koji je mirisao na karbol (ubrzo sam saznalo da je liječnik) i nakon što je letimice pogledao ostale predmete, zaustavio je pogled na meni, a kad me uzeo u ruku i čuo moj srebrni zvon, rekao je trgovcu: uzet ću ga, moja Paulina voli lijepe stvari. Bez riječi je platio traženu cijenu i.... nakon što su me opet pažljivo zamotali, stavio me u crnu torbu među neke kutijice i štrcaljke. Poslije sam saznalo daje to bila njegova liječnička torba i u njoj sam zauvijek napustio Salzburg, mjesto mog rođenja.
I tako umjesto u neki dvorac, odvedeno sam u Koprivnicu, neugodno mjesto u usporedbi s mojim Salzburgom.

Doktor - zvao se Bernard – predao me svojoj ženi, koja mi se jako razveselila. Imala je mnoo djece i već je izderala grlo zovući ih, jer su se obavezno prije objeda raštrkala po imanju. Sad je to da ih dozovem bila moja dužnost. Umjesto da dozivam grofičina paža, sad sa svojom zvonjavom sakupljam dječurliju, koja su igrajući se skrivača znala zavući na sva moguća mjesta – od staje do kokošinjca. Ali moj zvon čuo se nadaleko, pa je tako mama Paulina bez velika napora na vrijeme sakupila svu svoju djecu.

Bilo je to zapravo najaktivnije i najveselije doba – nikad više oko mene nije bilo toliko cike i smijeha. Ali preživjelo sam s njima i veliku tugu, jer u epidemiji šarlaha, iako je otac bio liječnik, nije mogao spasiti četvoricu svojih sinova. Možda je to bio jedan od razloga što je i on umro mlad. Ostala su djeca porasla i raštrkala se po svijetu, tako da je na kraju mama Paulina ostala sama. Sama i bolesna od gihta završila je u invalidskim kolicima.

A ja? Postalo sam od sad nužno jer je mama Paulina, iako u kolicima, i dalje vodila i nadzirala svoje kućanstvo. Mojim zvukom dozivala bi sluge u kući, vrtu ili staji. I svi su se kao vojnici na moj zvuk odazivali.

Jednog ljeta došao je u posjet njezin najmlađi sin sa svojom šestogodišnjom kćerkom Milom. Ja sam kao i uvijek zvonjavom dozivalo sobaricu, koja je posluživala oko stola. Zvonilo sam još ljepše nego obično, jer sam zapazilo da me djevojčica sluša osobito pozorno, čak je zamolila da me smije uzeti u ruke i malo zvoniti.

Nakon objeda, Paulinin sin i unuka vratili su se u daleku Bosnu, pa sam bilo uvjereno da ih više neću ni vidjeti. Ali prevarilo sam se.

Četiri godine poslije umrla je Paulina i na sprovod su došli njezina četiri sina i dvije snahe.
Nakon sprovoda skupila se obitelj a odluče što će s imanjem, kućom i stvarima. Složili su se da se kuća i imanje proda, a stvari među sobom podijele.

Dvojica starije braće, koja su došla sa ženama, odmah su se počela prepirati oko podjele stvari – stilskog namještaja, slika, porculana i ostalog.

Možda im je postalo malo neugodno kad su vidjeli da najmlađi Milan, samo šuti u žalosti za majkom, čiji je bio ljubimac.

Njegovu su šutnju snahe shvatile tako da on ne želi ništa, pa su ga tek reda radi upitale da li ima neku želju za neku od majčinih stvari.

"Imam", rekao je najmlađi sin. Ta je riječ odmah uzbudila snahe, jer su se prepale da bi mogle izgubiti stvari koje su si već tako lijepo podijelile.

Pao im je kamen sa srca kad im je Milanček (tako je pokojna Paulina od milja zvala najmlađeg sina) rekao: prije nego sam krenuo ovamo, moja me Mila zamolila da da joj za uspomenu donesem zvono – ono od kojeg se mama nije nikad odvajala, a meni dajte za uspomenu ormar u kojem je mama držala knjige.

Snahe su se pogledale i brže-bolje otišle po mene (zvono), da se Milanček ne bi predomislio i tražio još štogod. Ormar su obećale poslati i izvršile su obećanje.

Evo me u Tuzli – što da kažem? Nakon dinamičnog i aktivnog života u Koprivnici, sad sam mirno i ulašteno u Milinoj vitrini. Ne radim ništa. Uglavnom slušam kako Mila i njezine prijateljice pričaju o školi i kad je koju pogledao dečko. A često sam slušalo Milinu mamu kako svira klavir.

I već sam mislilo da se više ništa neće promijeniti, kad jednoga proljetnog dana komešanje u kući. Ulaze neki vojnici, koji govore istim jezikom kao i moj majstor u Salzburgu. U prvi mah to me razveselilo i podsjetilo na staru domovinu. Ali... veselje je prestalo kad sam vidjelo kako skidaju slike sa zidova i odnose ćilime, no mene je Mila brzo izvadila iz vitrine, zamotala u rupčić i stavila u džep. Bilo je još mnogo lijepih stvari u vitrini, ali nije da se hvalim, uzela je samo mene.

Nedugo zatim došli su neki drugi vojnici, a nakon nepunih par minuta su vikali, ovaj put na hrvatskom, da ne smijemo ponijeti ništa sa sobom. Ali mene je Mila u svojoj crnoj školskoj pregači s velikim džepovima iznijela i od tada sam bio stalno s njom.

Nije to bilo kao s bakom Paulinom, jer od kada smo izašli iz stana, mijenjali smo ne samo stanove nego i gradove.

No bez obzira gdje smo bili, čak i na jednom neobičnom mjestu, koje se zvalo logor, Mila se nije odvajala od mene.

Poslije smo mnogo hodali po šumama i spavali na raznim mjestima. Bilo je to neko čudno vrijeme, čulo sam neku strašno jaku grmljavinu i ljude koji su vikali: bombe, sklanjajte se, samo da nas ne zatrpaju. A Mila je uvijek govorila: "Ja se ne bojim, ja imam svoje zvono pa ako me zatrpaju ono će zvoniti, pa ćete me lako naći". Zbog toga sam bilo posebno ponosno. Jasno nas dvoje smo imali i sreću, nisu nas ni zatrpali, a nisu me kod nje ni našli.

Nakon četiri godine došli smo u neki veliki grad. Čulo sam da je rat završio. Znalo sam da se nešto veliko događa, jer Mila me izvadila iz rupčića, lijepo ulaštila i – pogađate – stavila u jednu vitrinu.
I evo već gotovo sedamdeset godina posve mirno živim.

Jedina je razlika što sada Milin prijateljice ne pričaju o školi, nego što je koja kuhala, a umjesto o svojim simpatijama sada pričaju o doživljajima unuka.

Nema više ni svirke Elzikina klavira, ali sada ima neka kutija, koju zovu televizor, pa ponekad iz nje izlaze zvuci kao i melodije koje me podsjećaju na stara vremena.

Eto, to su moje uspomene za prvih sto i pedeset godina života. Ako u idućih sto i pedeset bude nešto zanimljivo, ja ću vam to ispričati. Vrijedi?

Vaše zvono

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.