Kolumne

srijeda, 27. lipnja 2018.

Lorena Kujek | Grizodušno okoštavanje propalih nadanja


Prisjeti se kako sam ti
do dugo u noć iščitavala bajke,
scenski tonirajući glasove mnogobrojnih likova.

Jednom si mi rekao da me voliš
i taj me francuski naglasak
rasjekao na milijun režnjeva.

Baš zato što tvrdiš
da ne osjećaš bol,
te si dobrovoljno nanosiš
fizičke ozljede,
nisi u stanju iskusiti
kako razaraju licemjerno
i suviše olako izgovorene riječi-
upravo one koje me neupitno dovode
do nezaustavljive erupcije neurona.

Usred prijelomnog ništavila-
vapim srebrnim suzama
mramornih stećaka,
oslikavajući izrezbarenu auru
nijansama plave krvi
koju mi isisavaju
luciferske pijavice
nenadanog prekida.

Vidljivo usporavajući vitalne funkcije,
ispunjavam prekrcatu anamnezu
nedefinirane bolesti
na tahikardične zakutke romantizma
jednostranih ubojstava
preočite privrženosti.

Težina kohabitiranih
planinskih klanaca,
udružena sa velebnim tajfunima
slomila se na mojim paraliziranim prsima.

Migrena mi neizrecivo oštro
žulja stoljetne kapke,
manijakalno sužavajući ciklus;
lucidnošću pospješenih mora.

Danima trpim violentne nalete
grimiznih personifikacija
što se stalno sručavaju
na kristalne zavoje zapešća-
podvojenih epiteta hrabrosti,
elemenata višestruke osobnosti
i šahovske prepredenosti.

Prevrtljivi heroju pogorjelih staništa,
katapultiran si u crnu rupu
gdje se pali anđeli međusobno krste,
izgovarajući uklete molitve.

Prognani stvore lukavih strategija,
ne izgovaraj usiljeno zbogom,
već se nakloni
božanstveno odglumljenoj predstavi
i pokunjeno odlazi.

Pogledaj, preljubljeni.

Ovdje, tik do pećine paklenih bezdana,
kao endem neprilagođenih adaptacija,
nazdravljam ukrašenim lažima
što si mi ih ukusno servirao,
i ispijam pretposljednji
delirium tremens
naše razdvojenosti.

Već je otpočeo
grizodušni stupanj okoštavanja
propalih nadanja.

Odista, ovo je početak kraja.

Nema komentara :

Objavi komentar