Razgovor pripremila: Sandra Pocrnić Mlakar
Darija Žilić rođena je 1972. u Zagrebu. Diplomirala je povijest i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Diplomski rad „Beckettovi likovi i njihovo mjesto u diskursu“ obranila 1997. godine s odličnim kod profesora Milivoja Solara. Piše poeziju, kritiku, prozu i esejistiku, prevodi s engleskog suvremenu američku i englesku književnost
Vašu poeziju opisuju kao senzualnu i ženstvenu. Jeste li pronašli pjesnikinje srodnog izraza na turnejama u SAD-u ili u Njemačkoj, Turskoj ili Iranu? Gdje ih ima najviše?
Da, moram priznati da je do prepoznavanja došlo ponajviše u New Yorku, jer na festivalu Chapbook koji se održao na Sveučilištu Cuny 2013., ali i po raznim dijelopvima New Yorka, slušala sam poeziju mlađih ljudi i uočila sam kako danas prolazi baš poezija koja povezuje emociju i jezik. Pjesnikinje pišu o tijelu, žudnjama, o nepravdi, holokaustu, iskustvu nomdizma. No posve je razvidno da su i načitane, jer bez sustavnog čitanja poezije, teško je pisati kvalitetno. U SAD-u je objavljena publicistička knjiga „A megaphone“ koju su uredile Juliana Spahr i Stephanie Young, a poveznica za suradnju je bila naša pjesnikinja Ana Božičević, koja od svoje devetaneste godine živi u New Yorku i piše poeziju na engleskom jeziku (usput, dobitnica je uglednih nagrada). U toj knjizi su i autorefleksivni zapisi naših pjesnikinja. Drago mi je da sam na taj način pomogla promoviranju hrvatske književnosti. Što se tiče Turske, ondje pjesnikinje pišu o slobodi i o cenzuri, jer to su teme koje obilježavaju represivno društvo. U Iranu, na žalost nisam imala prilike slušati pjesnikinje, jer to je bio službeni odlazak u Teheran i Isvahan, u kojem sam bila dio hrvatske delegacije.. Ondje smo pohodili sveučilišta, razgledavali znamenitosti. Slušala sam o iranskoj poeziji. Kasnije sam pisala eseje o iranskim pjesnikinjama kao što su Farah Foroughzad, Simin Behbahani, Parvin Etesami. Na žalost, sudbina tih autorica koje su pisale o slobodi, svakodnevnici, ljubavi, bila je tragična, jer ili su bile zabranjivane ili su tragično stradale.
Od Vaše nagrađivane, hvaljene i nezaboravne zbirke „Pleši, Modesty, pleši“ prošlo je šest godina. Kakav je trag ostavila „Modesty“? Jesu li je zapazile generacije djevojaka koje su kasnije došle?
Kakva je generalno komunikacija među pjesničkim generacijama: ostaju li pjesnici – i pjesnikinje, naravno – samo među vršnjacima i koliko mogu djelovati na one koji dolaze? Prošlo je i više godina, čak osam otkako je objavljena i mislim da se ta knjiga čitala posebno u Hrvatskoj i u tzv. regiji. Razlog je bio u tome što je napisana gotovo u dahu, a povezala je emociju i čitalačko iskustvo, bila je na neki način emancipatorska. Mislim da je koncept elektroničke knjige pomogao da knjiga i danas živi i još uvijek mi se javljaju čitatelji i čitateljice. Uskoro će biti objavljena moja nova knjiga, koja je više okrenuta metafizičkom. Mislim da možemo djelovati na nove generacije, jer sve nas obogaćuje čitanje tuđih knjiga. Mene je kritički rad osnažio i pridonio mom dubljem promišljanju književnosti. Autorica sam sedam kritičkih knjiga i posebno mi je drago da sam dobila nagradu Julije Benešić za najbolju knjigu eseja „Muza izvan geta“ 2010. godine.
Dugo pratite hrvatsku književnu scenu i predstavljali ste hrvatsku poeziju širom svijeta, od SAD-a do Irana. Koliko se kod nas, a koliko na drugim meridijanima, dominiraju mladi pjesnici koji se bave emocijom i empatijom umjesto filozofijom? Razlikuju li se pritom pristupi autora i autorica?
Ne mogu reći da imam sustavne uvide, ali definitivno mogu reći da je jezičko pjesništvo više nije dominantno, jer u današnjim društvenim konstelacijama događa se da je važno poetski reflektirati društvo, tijelo, reagirati na promjene koje se ubrzavaju. Stoga s zaista autori i autorice bave i empatijom, promišljanjem emocija. No to ne isključuje filozofiju, jer umjetnost bez metafizike gubi svoj smisao. Ne mogu naravno govoriti s dubljim uvidom, jer za to bih trebala biti znanstvenica koja proučava europsko ili svjetsko pjesništvo. Mislim da mladi autori i posebno autorice korespondiraju sa vremenom.
5. Poezija je doživjela novi procvat zahvaljujući internetu i u eri hiperprodukcije teksta kojim se prenose informacije, izdvajaju se stihovi kojima se prenose emocije. Kako se poezija sa interneta afirmira u drugim govornim područjima, a kako kod nas? Kakva je tu uloga nastupa uživo, pjesničkih večeri i jutara poezije? Gdje su kritičari u procesu afirmiranja mladih autora poezije u SAD-u, a gdje su kod nas?
U svijetu se čitanja pjesnika i honoriraju, jer riječ je o radu. Nastup pjesnika je doživljaj, jer pjesnici oslobađaju afektivnost, iskazuju egzistencijalističko iskustvo, a kritičari pomažu da se pjesništvu promišlja, da ga se usustavljuje i reflektira. Čitanja poezije, tribine i jutra poezije pomažu da se pjesnici afirmiraju, da se čuje pjesnička riječ. Podržavam, ali nisam za hiperprodukciju tih događaja, jer odjednom svi su pjesnici. Svakako sam za književnost na facebooku, ne mislim da je to degradacija književnosti, već upravo mogućnost da se „prepoznavanje“ dogodi u trenu. Da pisac dođe do publike i da čitateljska publika neposredno čita pjesme i priče koje je zanimaju. Pobornica sam i net izdanja, jer mnoge svoje kontakte sam ostvarila putem interneta.A mlađi čitatelji i pisci vole čitati takva izdanja, čak i sami stvaraju videopoetske uratke.
Pjevanje je Vaša druga ljubav. Jedno vrijeme s Dortom Jagić održavali ste „Jazz-cabaret-poetry-talk„. Koliko glazba može pomoći poeziji i obratno? Kako se u drugim sredinama predstavljaju multitalentirani umjetnici? Jeste li se i na turnejama u Njemačkoj i SAD-u predstavljali i kao jazz pjevačica?
Ne, nisam se nigdje predstavljala kao jazz pjevačica, jer to bi bilo pretenciozno. Uvijek kažem da je bila riječ o povezivanju pjevanja i poezije, jer ta kombinacija je iskaz velike radosti i oslobađanja. Jednom sam u Turskoj, na festivalu u gradu Ordu, zapjevala na podiju i reakcije su bile sjajne, jer pjevanje još brže od čitanja poezije dolazi do publike. Kod nas se ponekad na multitalentirane umjetnike gleda s podozrenjem, ironično, kao svaštare, a zapravo u temelju je neshvaćanje da su sve umjetnosti sinkretički povezane.
U ranijim intervjuima govorili ste da se ne uklapate u zadane sheme i da ste kroz putovanja i stipendije tražili vlastiti izraz i modus za preživljavanje. Što se od tada promijenilo? Ima li danas više mladih koji izražavaju svoju individualnost kroz poeziju i umjetnost općenito? Primjećuje li se da je u razvijenim zemljama više zadovoljnih, ostvarenih mladih umjetnika nego u Hrvatskoj?
Mislim da nigdje umjetnicima nije lako preživjeti, ali nađu se modusi za preživljavanje. I ja polako dobivam poslove urednice, prevoditeljice, vjerujem da će biti i bolje. No prošla sam dug i trnovit put. Nisam imala pedigre, niti vezice, nisam kao instant zvijezde nakon jedne knjige ili pjesme osvojila svijet. Primjećujem kako trenutno mladi ljudi u Hrvatskoj više pišu poeziju negoli prozu. To je uočio i urednik Kruno Lokotar. Ne znam objasniti zašto je tome tako. Mene zanima i kombinacija politike i poezije, jer sve je to itekako povezano. Posebno kroz kulturalne politike.
 |
| Foto: Damjan Radić |
Vašu poeziju opisuju kao senzualnu i ženstvenu. Jeste li pronašli pjesnikinje srodnog izraza na turnejama u SAD-u ili u Njemačkoj, Turskoj ili Iranu? Gdje ih ima najviše?
Da, moram priznati da je do prepoznavanja došlo ponajviše u New Yorku, jer na festivalu Chapbook koji se održao na Sveučilištu Cuny 2013., ali i po raznim dijelopvima New Yorka, slušala sam poeziju mlađih ljudi i uočila sam kako danas prolazi baš poezija koja povezuje emociju i jezik. Pjesnikinje pišu o tijelu, žudnjama, o nepravdi, holokaustu, iskustvu nomdizma. No posve je razvidno da su i načitane, jer bez sustavnog čitanja poezije, teško je pisati kvalitetno. U SAD-u je objavljena publicistička knjiga „A megaphone“ koju su uredile Juliana Spahr i Stephanie Young, a poveznica za suradnju je bila naša pjesnikinja Ana Božičević, koja od svoje devetaneste godine živi u New Yorku i piše poeziju na engleskom jeziku (usput, dobitnica je uglednih nagrada). U toj knjizi su i autorefleksivni zapisi naših pjesnikinja. Drago mi je da sam na taj način pomogla promoviranju hrvatske književnosti. Što se tiče Turske, ondje pjesnikinje pišu o slobodi i o cenzuri, jer to su teme koje obilježavaju represivno društvo. U Iranu, na žalost nisam imala prilike slušati pjesnikinje, jer to je bio službeni odlazak u Teheran i Isvahan, u kojem sam bila dio hrvatske delegacije.. Ondje smo pohodili sveučilišta, razgledavali znamenitosti. Slušala sam o iranskoj poeziji. Kasnije sam pisala eseje o iranskim pjesnikinjama kao što su Farah Foroughzad, Simin Behbahani, Parvin Etesami. Na žalost, sudbina tih autorica koje su pisale o slobodi, svakodnevnici, ljubavi, bila je tragična, jer ili su bile zabranjivane ili su tragično stradale.
Od Vaše nagrađivane, hvaljene i nezaboravne zbirke „Pleši, Modesty, pleši“ prošlo je šest godina. Kakav je trag ostavila „Modesty“? Jesu li je zapazile generacije djevojaka koje su kasnije došle?
Kakva je generalno komunikacija među pjesničkim generacijama: ostaju li pjesnici – i pjesnikinje, naravno – samo među vršnjacima i koliko mogu djelovati na one koji dolaze? Prošlo je i više godina, čak osam otkako je objavljena i mislim da se ta knjiga čitala posebno u Hrvatskoj i u tzv. regiji. Razlog je bio u tome što je napisana gotovo u dahu, a povezala je emociju i čitalačko iskustvo, bila je na neki način emancipatorska. Mislim da je koncept elektroničke knjige pomogao da knjiga i danas živi i još uvijek mi se javljaju čitatelji i čitateljice. Uskoro će biti objavljena moja nova knjiga, koja je više okrenuta metafizičkom. Mislim da možemo djelovati na nove generacije, jer sve nas obogaćuje čitanje tuđih knjiga. Mene je kritički rad osnažio i pridonio mom dubljem promišljanju književnosti. Autorica sam sedam kritičkih knjiga i posebno mi je drago da sam dobila nagradu Julije Benešić za najbolju knjigu eseja „Muza izvan geta“ 2010. godine.
Dugo pratite hrvatsku književnu scenu i predstavljali ste hrvatsku poeziju širom svijeta, od SAD-a do Irana. Koliko se kod nas, a koliko na drugim meridijanima, dominiraju mladi pjesnici koji se bave emocijom i empatijom umjesto filozofijom? Razlikuju li se pritom pristupi autora i autorica?
Ne mogu reći da imam sustavne uvide, ali definitivno mogu reći da je jezičko pjesništvo više nije dominantno, jer u današnjim društvenim konstelacijama događa se da je važno poetski reflektirati društvo, tijelo, reagirati na promjene koje se ubrzavaju. Stoga s zaista autori i autorice bave i empatijom, promišljanjem emocija. No to ne isključuje filozofiju, jer umjetnost bez metafizike gubi svoj smisao. Ne mogu naravno govoriti s dubljim uvidom, jer za to bih trebala biti znanstvenica koja proučava europsko ili svjetsko pjesništvo. Mislim da mladi autori i posebno autorice korespondiraju sa vremenom.
5. Poezija je doživjela novi procvat zahvaljujući internetu i u eri hiperprodukcije teksta kojim se prenose informacije, izdvajaju se stihovi kojima se prenose emocije. Kako se poezija sa interneta afirmira u drugim govornim područjima, a kako kod nas? Kakva je tu uloga nastupa uživo, pjesničkih večeri i jutara poezije? Gdje su kritičari u procesu afirmiranja mladih autora poezije u SAD-u, a gdje su kod nas?
U svijetu se čitanja pjesnika i honoriraju, jer riječ je o radu. Nastup pjesnika je doživljaj, jer pjesnici oslobađaju afektivnost, iskazuju egzistencijalističko iskustvo, a kritičari pomažu da se pjesništvu promišlja, da ga se usustavljuje i reflektira. Čitanja poezije, tribine i jutra poezije pomažu da se pjesnici afirmiraju, da se čuje pjesnička riječ. Podržavam, ali nisam za hiperprodukciju tih događaja, jer odjednom svi su pjesnici. Svakako sam za književnost na facebooku, ne mislim da je to degradacija književnosti, već upravo mogućnost da se „prepoznavanje“ dogodi u trenu. Da pisac dođe do publike i da čitateljska publika neposredno čita pjesme i priče koje je zanimaju. Pobornica sam i net izdanja, jer mnoge svoje kontakte sam ostvarila putem interneta.A mlađi čitatelji i pisci vole čitati takva izdanja, čak i sami stvaraju videopoetske uratke.
Pjevanje je Vaša druga ljubav. Jedno vrijeme s Dortom Jagić održavali ste „Jazz-cabaret-poetry-talk„. Koliko glazba može pomoći poeziji i obratno? Kako se u drugim sredinama predstavljaju multitalentirani umjetnici? Jeste li se i na turnejama u Njemačkoj i SAD-u predstavljali i kao jazz pjevačica?
Ne, nisam se nigdje predstavljala kao jazz pjevačica, jer to bi bilo pretenciozno. Uvijek kažem da je bila riječ o povezivanju pjevanja i poezije, jer ta kombinacija je iskaz velike radosti i oslobađanja. Jednom sam u Turskoj, na festivalu u gradu Ordu, zapjevala na podiju i reakcije su bile sjajne, jer pjevanje još brže od čitanja poezije dolazi do publike. Kod nas se ponekad na multitalentirane umjetnike gleda s podozrenjem, ironično, kao svaštare, a zapravo u temelju je neshvaćanje da su sve umjetnosti sinkretički povezane.
U ranijim intervjuima govorili ste da se ne uklapate u zadane sheme i da ste kroz putovanja i stipendije tražili vlastiti izraz i modus za preživljavanje. Što se od tada promijenilo? Ima li danas više mladih koji izražavaju svoju individualnost kroz poeziju i umjetnost općenito? Primjećuje li se da je u razvijenim zemljama više zadovoljnih, ostvarenih mladih umjetnika nego u Hrvatskoj?
Mislim da nigdje umjetnicima nije lako preživjeti, ali nađu se modusi za preživljavanje. I ja polako dobivam poslove urednice, prevoditeljice, vjerujem da će biti i bolje. No prošla sam dug i trnovit put. Nisam imala pedigre, niti vezice, nisam kao instant zvijezde nakon jedne knjige ili pjesme osvojila svijet. Primjećujem kako trenutno mladi ljudi u Hrvatskoj više pišu poeziju negoli prozu. To je uočio i urednik Kruno Lokotar. Ne znam objasniti zašto je tome tako. Mene zanima i kombinacija politike i poezije, jer sve je to itekako povezano. Posebno kroz kulturalne politike.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.