petak, 4. svibnja 2018.

Blanka Will | Bilješke s putovanja u Iran 10


(O raskoši starog orijenta, armenskoj katedrali Vank, ćilimima i baletnoj predstavi)

Vozimo se rutom Puta svile od Yazda prema Isfahanu. Promiče pečena zemlja kojom su  prolazile karavane mukotrpan i dug put pustinjom perzijske visoravni. I sam Isfahan jednim dijelom zadire u pustinju, drugim se dijelom naslanja na obronke gorja Zargos.

Drevnim Putem Svile kroz pustinju iranske visoravni


Grad u vrtu, dragulj orijenta, tko je vidio Isfahan kao da je vidio pola svijeta kaže poslovica,  ili cijeli svijet, kako god. Nekoć oaza u slanoj pustinji, postaja na Putu Svile, razvio se u  grad za koji stari putopisci kažu da su u njemu rasli grmovi ruža visoki poput stabla, nicale palače sa stropovima od zrcala, podzemnim dvoranama od mramora gdje je niz zidove tekla voda. Imao je vrtove otvorene javnosti, aleje, džamije, palače, mostove „cijelo stoljeće prije ponosnih veduta Versaja, ovdje je čovjek orijenta izmislio i odjelotvorio veličanstven, neusporediv sklad aleja i parkova“ piše Francuz Pierre Lotti u svom, putopisu iz 1900. Tko je taj čovjek?

Abbas Šah I. (1571.-1629.) najmoćniji vladar iz loze Safavida dao je na mjestu male naseobine podići grad, prijestolnicu Carstva. Volio je ljepotu, a još više moć, spojivši oboje sjajem usporedivim jedino s onim Carigrada. Doveo je najbolje arhitekte, graditelje, znanstvenike, kaligrafe, zanatlije Armence, slikare minijaturiste iz Kine. Lapis lazuli i tirkiz dopremalo se s područja Carstva, kobalt i indigo iz Indije. Plave nijanse keramike, proizvedene tajnim postupkom, i danas titraju poput dragog kamenja, na različit način ovisno o padu svjetlosti. U središtu grada trg, Nakš-e-Džahan (Trg slike svijeta) jedan od najvećih na svijetu: petsto metara dugačak i stopedeset metara širok, veći je od Crvenog trga u Moskvi, okružen arkadama unutar kojih se nalazi bazar.


Trg Nakš-e-Džahan


Isfahan. Bogato trgovačko središta starog orijenta. S istoka su dolazili začini, porculan, svila i fine tkanine, sa zapada srebro i zlato. Marco Polo u svojim zapisima hvali tkanine od zlata i srebra, obilje svakovrsnog žita, vina i voća. U arkade što vode oko trga uklopljene su tri džamije. U sredini travnjaci, vodoskoci, šetnice.  Sve što smo prošli i vidjeli čisto je, uredno, ni papirića nigdje, kao ulašteno. Voditeljica putovanja kaže nam da Isfahan ima dobrog gradonačelnika, ali i da su građani veoma ponosni na svoj grad, sami paze na čistoću. Odlazimo prvo u armensku četvrt, Novu Džolfu. Imućna, ali na suzdržan način, otmjeni understatement, kao, vidjet ćemo to kasnije, i sve što smo u Isfahanu obišli.  Zašto Nova Džolfa? Grad Džolfa nalazila se u blizini današnjeg iranskog grada Tabriza. Bio je važno trgovačko središte u kojem je živjelo miješano stanovništvo kršćana i muslimana. U ratnim sukobima Perzije s Osmanlijama (1603-1605.) grad je uništen, Abbas Šah stanovništvo je preselio u Isfahan.
Strop katdrale Vank, Isfahan
Ulazimo u kompleks katedrale Vank, izgrađene početkom 17. st., nakon dolasku Armenaca u Isfahan, u kojem se nalazi knjižnica i muzej. Vank na armenskom znači samostan. Izvana izgleda skromno, neveliko, neraskošno. Arhitektura odaje kršćanske i islamske elemente. Kažu da je Abbas Šah naredio da crkvu zajednički grade i oslikavaju armenski i perzijski graditelji i umjetnici. A unutrašnjost, da ti se srce stisne. Cijela crkva oslikana, ne znaš kamo bi prvo pogledao, pjeva od sklada i ljepote. Kupola se ljeska u zlatnoj i plavoj keramici, na freskama povijest stvaranja, izgon iz raja, scene iz Isusova života, armenski mučenici. Kupola, rubovi lukova, prostor između fresaka oslikani ornamentikom, arabeskama perzijskih umjetnika, prevladava zlatna i plava. Kao da se na jednom mjestu zbilo svo znanje i umijeće toga doba kako bi iznjedrilo ljepotu. Prostor osvjetljavaju dva raskošna lustera, miriši na tamjan. Gužva je, nedostaje mi sabranosti. Ali u Isfahan ću se ionako vratiti. U to sam sigurna.

Posjećujemo muzej u sklopu kompleksa, gdje su izloženi raskošni iluminirani rukopisi, Biblije, iz 15. i 16. st.. Armenci su imali prvi tiskarski stroj u tom dijelu svijeta, također izložen u Muzeju. 1638. ovjde je tiskana prva knjiga na Srednjem istoku. Armenci su inače monofiziti, armenska crkva ne priznaje učenje o dvije Kristove naravi definirane koncilom u Kalcedonu 451. Smatraju da Krist ima samo jednu narav – onu božansku. Jedan dio muzejskog postava posvećen je genocidu nad Armencima 1915., kada je pedeset tisuća Armenaca bježeći pred progonima mladoturaka našlo utočište u Iranu. Armenska zajednica u Iranu danas broji oko sto pedeset tisuća, većina živi u Isfahanu i Teheranu.

Nakon obilaska kompleksa završavamo u prodavnici suvenira pri izlazu. Puno keramike, kutijica za nakit s intarzijama, nakita, svaštanešto, a sve lijepo. Kupujem crvenu keramičku posudu u obliku čajnika, u kojoj se čaj servira, ali ne kuha. Raspitujem se za CD s armenskom duhovnom glazbom. Prodavač je dignuo obrve, nasmiješio se i rekao: nažalost nemamo.

Po izlasku krajičkom oka, na trgiću prekoputa opazim dućan s tepisima. Idemo malo gledati dok se grupa ne okupi. Ulazimo u omalen prostor natrpan tepisima. Oko mi  je zapelo za jedan. Naslutila sam da odavde neću izaći lišo. Ponudili su sina i mene da sjednemo. Udobno smo se smjestili. I onda je počela predstava. Točnije, balet. Mlađahan prodavač uzimao bi tepihe i velikim, plesnim pokretima, piruetama, pauzama u kretanju da provjeri dojam, "bacao" na tlo, jedan za drugim, u nedogled. Pustila sam ga, čisto zbog uživanja u insceniranju. Premda sam već bila odlučila. Ćilim boje pustinje, vezen vunom u geometrijskim oblicima.

Nakon toga stolnjaci, ručno tiskanih uzoraka. Jedan mi se svidio, al htjedoh drugačije dimenzije. U jednom trenutku lik odmiče fotelju koja je stajala prislonjena uz zid. Pod se diže, gledamo razrogačenih očiju kako odozdo k'o duhovi iz boce izranjaju jedan, pa drugi, pa treći noseći hrpe stolnjaka. Suze mi krenuše susprežuć smijeh, a moraš ostati ozbiljan budući da slijedi cjenkanje. To sam prepustila sinu. Znam namjestiti poker face, ali me oči izdaju. Ne znam sakriti oduševljenje, što za cjenkanje nije dobra početna pozicija. Izlazimo iz dućana, s ćilimom i stolnjakom. Kada bih se sjetila kako trojica sa stolnjacima izranjaju niotkuda, smijeh bi me ulovio tako da su u grupi sigurno pomislili smije se k'o lud na brašno.

Grupa se okupila. Kavu pijemo na zidiću u blizini kafića budući da je unutra zabranjeno pušenje, a nemaju terasu. Kavu serviraju na drvenim pločicama, crnu, gustu, bez šećera. Sjedimo i puštamo da uz nas promiče grad.

Nema komentara :

Objavi komentar