Kolumne

utorak, 8. svibnja 2018.

Bilješke s putovanja u Iran 11


(O palači četrdeset stupova, minijaturi, sagu koji pjeva, poniznosti i žutim dunjama)

Sutradan ujutro odlazimo u palaču Čehel Sotun, jedan od najljepših primjera safavidske arhitekture, okruženu prelijepim vrtom. I ona je iz razdoblja procvata grada pod Šahom Abbasom I.  Čehel Sotun znači četrdeset stupova, od cedrovine.




Zapravo ih ima dvadeset, no odraz na površini vode u ukrasnom bazenu ispred palače udvostručuje ih, pa se čini kao da ih je četrdeset. Ulaz u palaču, ukrašen mozaikom od komadića zrcala, vodi u prijemnu dvoranu oslikanu freskama s prikazima ratnih scena i scena iz dvorskog života. Palača je nekoć služila za prijeme i u ceremonijalne svrhe. Ispod fresaka prikazi u stilu perzijske minijature.

U doba dinastije Safavida umjetnost minijature doživljava procvat, osobito u okviru Isfahanske škole. Tradicija se održala do danas, budući da šiitski islam ne zabranjuje figurativno slikarstvo. I toj činjenici perzijska umjetnosti, ne samo one minijature, ima zahvaliti raskoš i bogatstvo izražaja. Mongolska osvajanja u 13. st. donose kineske utjecaje,  dočim su tehnike u 16. st. usporedive s onima bizantske i zapadnjačke tradicije minijatura u iluminiranim rukopisima, kakve smo vidjeli u armentskom muzeju u sklopu katedrale Vank. Perzijska minijatura orijentirana je na mitologiju i pjesništvo, ilustracija, umjetnički dodatak pisanoj riječi, klasičnim djelima perzijske poezije. Najljepše minijature nastale su kao ilustracija klasičnih djela kao što su Ferdusijeva Šahnama. Hvala prof. Amiru Ljuboviću što me je upozorio da se  u Zagrebu, u Državnom arhivu (Ottenfelsova kolekcija), nalazi izuzetno lijep primjerak Firdusijeve Šahname, prepisan 1573. sa dvadeset prekrasnih minijatura.  U jednoj od radionica promatramo kako umjetnik minucioznim pokretima nanosi boju na papir. Na zidovima radionice minijature svakovrsne tematike, i kvalitete. Odlučujem se za prikaz toposa perzijskog pjesništva, slavuj i ruža.

Nakon minijatura, sagovi. Ova trgovina drugačija je od otkačenog dućana u armenskoj četvrti, elegantna, golema. Trguju sagovima iz cijelog Irana. Ljubazno su nas ponudili da sjednemo, ponudili čajem i krenuli s prezentacijom po podrijetlu, sastavu, načinima izrade. Koliko razlika u dijalektima, toliko i razlika u sagovima. Dijele se na gradske i nomadske. Gradski su od najfinije vune, svile, ili mješavine vune i svile. Najcjenjeniji, oni od svile, mogu imati i do petsto čvorova po centimetru kvadratnom i izrađuju se po nacrtu.  Što više čvorića po centimetru kvadratom, tim finija izrada. Savršeni su, besprijekorni, "bezgrešni", ali me ne dotiču. Okrenuti vlastitoj samodostatnosti, miruju. I šute.

Nomad. Rađen iz glave, bez nacrta, s greškama koje oko laika ne vidi, barem ne na prvi pogled. Boja neujednačena, znak da je vuna bojana prirodnim putem. Al' sag govori veze, priča. Zamolim da mi skinu sa zida onog što sam ga zapazila na prvu. U sredini drvo života iz kojeg rastu ruže, gnijezde se slavuji i njihovi tići. Sve simetrično. Dolje dvije košute, u sredini i na vrhu rajske ptice na olistalim granama. Donio ga je, pružio pred nas na tlo, i shvatila sam: ovaj ne govori, ovaj pjeva.


Šetamo glavnim isfahanskim trgom, Nakš-e-Džahan, zapravo Trg imama Homeinija. Trg, na UNESCO- ovu popisu svjetske kulturne baštine. Trgom dominiraju dvije džamije i monunentalni ulaz u Isfahanski bazar – porta Kejsarije. Ulazimo u Lotfollahovu džamiju, jedinu u Iranu bez minareta. Dao ju je izgraditi Abbas I. Šah početkom 17. st. Ljepota zlatne kupole, raskoš i sklad plave i zlatne na keramici kojom je obložena ljeskaju se poput brokata i prelijevaju kao najfinija changeant svile. Odmičem se da u miru upijam ljepotu. Veli Ivona da legenda kaže kako je sam vladar držao svijeću umjetniku dok je završavao radove, a da ga ovaj nije ni primijetio. Umjetnost kao poniznost. I samozaborav. 




Sve što vidim, zamijetim, osjetim, dotiče me na način od kojeg iznutra ne mogu uzmaknuti. Stoga mi je ovo putovanje bilo veoma naporno. I fizički, i mentalno, i emocionalno. Trebam mir, da se saberem. Sin i ja sjedamo u lijep kafić u pokrajnjem dvorištu arkada. Pijemo kavu, mirujemo, pričamo, promatramo. Zatim se zadnjim snagama bacamo pazariti sitnice, emajl, narukvice, privjeske za sreću, slatkiše i svaštanešto. Na isfahanskom bazaru upadljivo je da nema kiča, plastike, fejk robe, sve su rukotvorine. Prilazi nam lik iz obližnjeg dućana, obraća se na engleskom, veli da je studirao u Freiburgu, pa prelazimo na njemački. Razgovarano o studiju, o manufakturi ručno tiskanih tkanina u vlasništvu njegove porodice, razmjenjujemo posjetnice. Natrpani, na putu prema hotelu kupujemo dodatni kofer i hrpe prženih pistacija za kraj.

Navečer, prije puta, još jedan doživljaj. Most Pol-e-Hadžu, kraljevski most, arhitektonsko remekdjelo, također iz razdoblja Safavida. Veličanstven, dužine oko tristo metara, s trideset i tri luka, iznad arkade, prekrasno osvijetljen. Širokim stepenicama uspinjemo se do promenade, budući da je to danas pješački most. Šetamo, upijamo svjetla grada u daljini.




Most se pruža preko nekadašnje rijeke Zajdane koja je presušila zbog izgradnje brane. Ponekad dignu branu i puste vodu, veli voditeljica, pa se ljudi raduju i hrle rijeci, mostovima, šetnicama s drvoredima, fontanama, cvjetnim alejama. Ispod lukova je dobra austika. Kada je korito rijeke suho, ispod mosta se okupljaju mladi i pjevaju.

Negdje sam pročitala da su simbol Isfahana dunje, žute dunje.  

Kraj

Nema komentara :

Objavi komentar