Kolumne

ponedjeljak, 23. travnja 2018.

Krunoslav Šetka | Zagreb


Meni je Zagreb uvijek djelovao poput jednog velikog otvorenog kolodvora sa šinama po kojima se vlakovi neprimjetno pretvore u tramvaje i s ulicama po kojima se autobusi neprimjetno pretvore u taksije i uvijek sam tu bio samo usput i u tranzitu jer nisam imao nikoga kod koga bih ostao dulje ili za stalno ili razloga za takvo što kao što su to imali neki moji Hercegovci i uvijek bih se zadesio na trgu Bana Jelačića i pio dužu crnu kavu s čašom vode u Gradskoj kavani čekajući nekoga tko je trebao doći po mene ili sam ja trebao doći po nešto ili sam pak slao nekomu nešto ili bih se jednostavno samo slučajno zatekao tu bez točke i zarez.

Upravo je tako Zagreb djelovao na mene, kao nešto, kao netko, ali nikad ništa konkretno. I te sam oblačne i monotone svibanjske nedjelje vukao za sobom već dosta istrošeni stari ogromni obiteljski bordo kufer, prepun moje prljave odjeće i rublja i teških engleskih publikacija. Vukao sam ga na kotačićima koji su škripali i pravili toliku buku da su se ljudi na Jelačića placu okretali za mnom, a ne bi se okrenuli ni za mnogo većim facama zagrebačke špice. Bili su isprovocirani neočekivanom tutnjavom kotača moga kufera koji su pravili buku kao da su kotači zrakoplova Croatia Airlines-a, pa su onda svi morali skrenuti svoju pažnju na to. Ni tramvaji, koji su non – stop klepetali Jelačić placom, nisu pravili toliku buku kao moj rasklimani stari kufer, pretrpan debelim monografijama Engleske, Londona, Cambridge-a i Oxford-a, destinacijama u kojima sam boravio za vrijeme tromjesečnog boravka tamo na radnom i interaktivnom tečaju engleskog jezika. No sad je, pod tolikim teretom, kufer izdisao posljednjim atomima snage. Dobro me je služio zadnjih pet godina. Još najmanje toliko moga oca.

Desni je kotačić iznenada otpao, a samo na lijevom kotačiću se nije mogla držati ravnoteža, pa sam ga ponio do Gradske kavane, kao ranjenog suborca u bitci za osvajanje Zagreba. Bilo mi je drago što me nitko od tih silnih prolaznika nije ništa priupitao iako su mnogi buljili u mene. Drago mi je bilo što je kotač otpao da ne moram više skretati bukom pažnju na sebe i sramotiti se u glavnom gradu Hrvatske. Vjerojatno bih se još više zacrvenio da sam morao progovoriti svojim hercegovačkim naglaskom: jer mi rastežemo govor k'o žvaku. A u mljackanju žvake nema ništa ugodno.

To sam imao na umu dok sam sjedao za jedan od vanjskih stolova Gradske kavane i odlagao svog suborca sa strane, uz nogu, kao vjernog psa. Mislio sam na engleskom naručiti piće kako bih bio manje upadljiv, ali moja ogromna četvrtasta glava nije mogla biti ničija nego hercegovačka, pa bih onda s engleskim jezikom djelovao još sumnjiviji. Za vrijeme dok je prilazila stolu konobarica, starija dama ugodne vanjštine, elegantnog držanja i velegradskih manira, kroz glavu mi je prolazilo mnoštvo rješenja nastalog problema naručivanja kave, ali mi se nijedno nije učinilo dovoljno dobrim za ostati neotkriven.

Odlučio sam ipak naručiti na engleskom. Bar na engleskom ne rastežem žvaku. Ali što ako konobarica ne bude govorila engleski? Onda ću opet morati na žvaka jeziku naručiti piće; i tek ću tad biti izvrgnut ruglu. Da sam barem iz nekog grada iz Hercegovine, nego iz sela da ne može biti veće, naziva Veliko Selo, pa će onda s pravom moći govoriti kako je još jedan hercegovački seljak došao u Zagreb, i izgovorit će tu riječ seljak britkim zagrebačkim naglaskom na zadnja tri slova“ljak“ što će zazvučati nešto kao bljak (gađenje) u kojoj neće biti žvaka za seljaka (a nigdje nije ugodno biti nedobrodošao).

Primijetio sam kako sad ta gospođa bulji u mene kao i oni prolaznici od maloprije kad sam vukao kufer. Čekala je da joj konačno kažem što želim piti. Ja sam znao što želim piti: ono što pijem uvijek i svugdje, i u Engleskoj i u Velikom Selu, pa sam u toj mješavini od misli između coffee i kave, naručio kafu. I čim sam izgovorio tu riječ, ispao sam sebi potpuni stranac, neprirodan, a mogao sam samo pretpostaviti kako sam izgledao gospođi građanki. Dodatno zbunjen vlastitim gafom nisam ni vidio kad je i kako konobarica otišla od mog stola. Napravio sam grešku koju mi u Velikom Selu nitko ne bi oprostio: da na srpskom jeziku, usred Zagreba, naručujem kavu. Sad ne samo da sam bio otkriven da sam hercegovački seljak, nego i da sam srpski hercegovački seljak koji je negdje iz Nevesinja mogao doći u Zagreb s punim kuferom zelene salate i mladog luka i sad to prodaje na placu usred Zagreba, konkurirajući kumicama iz Zagorja.

Očekivao sam svakog trena kad će doći policija i odvesti me. No, došla je opet ona ljubazna starija konobarica ljupkog lica i, kao da nisam ni Hercegovac ni seljak ni Srbin, servirala je ljubazno kavu na stol i nasmiješena lica rekla: Izvolite, gospodine!

Prvotno zbunjen, pa onda sabran, i napokon svoj, nisam više dvojio na kojem jeziku trebam reći hvala. Rekao sam to na najprirodnijem ljudskom jeziku: nasmiješio sam se i kimnuo glavom. Tad mi je po prvi puta sinulo zašto svi moji Hercegovci žele ovamo: ovdje su svi gospoda, bez obzira tko bili.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.