U večeri strašne,
kad cvrčci pod prozorom vrište tvoje ime,
i zvijezde posežu za kosama tvojim,
kad jabuke muklo padaju u vrtu
kao grude zemlje u utihle rake,
i podmuklo škripe na ormaru vrata,
i sablasno drhte zavjese na oknu,
ja znam:
netko se strašan
nadvija nad tvoj san.
Jurim k’ tvojoj postelji.
Ti nasmiješiš se uglom usnica.
Od drhtaja blagog,
po postelji svjetlost se prosu.
Vani zašumje lišće, stresajuć rosu.
To između stabala, posramljene utvare bježe,
uplašene svjetlosti nježne,
s tvog lica.
(Iza šutnje,1988.)
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.