Jelena Stanojčić | Ususret Bogu

Utisnuta u pukotine svakodnevice
Stiskam bol iznjedrenu i izniklu iz duše
I najednom shvaćam da postajem sve manja
A tuga se utrostručila i preplavila moje nebo, moj dan...
Kulminirala na pijedestalu neostvarenih želja
Narasla  u trenucima slabosti, bez vjere. 

Zaboravila sam se napiti na izvoru univerzalne ljubavi
Oslijepila od upozoravajućeg svjetla
Koje je bezglasno davalo signal
Dok sam se vrtila oko vlastite osi postojanja
Prazna, radeći nevažne poslove
U borbi za vlastitu egzistenciju...
A onda sam zaronila duboko,duboko u svoje tišine
I najednom osjetila mir.
Otamo mi se smiješio sam Bog.