Tomislav Domović | Kamo idu pjesnici to naizgled je tajna

Kamo idu pjesnici
Tamo gdje svjetovi stanu pod živu bjelokost
Tamo gdje maslačak odbija se raspuhnuti
Eto, tamo idu pjesnici
Tamni kao somov ležaj u muljevitom koritu,
bujni kao čarobna šuma u oslikanoj dječjoj sobi,
tamo gdje postoje dječje sobe

I zavlače se nepozvani
u straćare u kojima ne postoje dječje sobe,
ali gdje postoji dječji san
Velik kao pjesnička sloboda
I kad obiđu sva prijestolja, podaničke izbe i rasplesane zvijezde
Pjesnici rone do kobilice potopljenog broda,
da potonu u samoću
U vlastitu pjesmu
U neoslikanu dječju sobu