Jučer u kasno doba popodneva
ti i ja susreli smo se
inkognito u nekom
zabačenom kafiću
uz zubato sunce na umoru i
tihu ptičju priču.
Ispijali smo čaj,
ja zeleni, ti crveni
od šipka.
Stigla je jesen,
pa nam se učinilo nekako primjereno.
Preko stola su frcala
već pomalo otrcana
srca i neostvareni dodiri,
dok su poljupci uspravno
stajali na čekanju.
Uz nas je iznenada
sjela gospođa Budućnost
i zabrinuto nas pogledavala.
Naravno, ti je nisi ni primijetio
jer si upravo nekome slao sms poruku.
Ja sam je naravno pozdravila i ljubazno
joj se nasmiješila.
"Hmmm..." rekla je gošća
pomalo neodlučno:
"Malo sam zabrinuta.
Pratim vas već neko vrijeme
i sve više mi se čini da zajedno
samo gubite vrijeme.
"Aha." potvrdila sam.
"U pravu ste, on doma ima ženu
koju nikada neće napustiti
a ja ljubomornog psa,
i shvatila sam nedavno
za razliku od njega,
da ova naša veza zaista
nema nikakve budućnosti.
A sad ste i vi, gospođa Budućnost
napokon to potvrdili."
"Drago mi je, da ste bar vi shvatili
ako već gospodin nije." rekla je i
odlepršala prema svemiru.
"Idemo li, draga?" pustio si prema meni
pitanje s okusom upravo popijenog
šipkovog čaja.
Krenuli smo u zagrljaju mladog mraka
ispod tisuću tek rođenih zvijezda
prema obali uz more Mediterana.
"Zagrli me." šapnula sam ti.
Jako, najjače što možeš,
odmah ovdje i sada,
jer mi, shvati već jednom
ionako nemamo budućnosti."
A ti si me bez riječi
ušuškao u svom snažnom zagrljaju,
uz šapat morskih valova
i slatkim poljupcem
nježno zalijepio naše usne
kao i uvijek do sada.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.