Kolumne

ponedjeljak, 22. siječnja 2018.

Primarijus dr. sc. Mirko Jamnicki Dojmi | Cepelin nad Zadrom


Mirko Jamnicki Dojmi
Razgovor pripremio i vodio: Nikola Šimić Tonin

Namjesto uvoda, bez da ja išta kažem, što bi Mirko Jamnicki Dojmi rekao o Mirku Jamnickom Dojmiju?

Suhi podaci govore da sam (1945.) rođen u Mostaru; četiri razreda osnovne škole pohađao u Zagrebu (u Medulićevoj), a osam razreda gimnazije u Prvoj klasičnoj gimnaziji u Sarajevu; studij medicine diplomirao na Medicinskom fakultetu u Zagrebu (1970.) Oženio se Zagrepčankom, koju sam upoznao za vrijeme studiranja, a u zajedničkom braku dogodilo nam se dvoje djece. Nakon završenog studija odradili smo staž u Splitu, pa smo mojom željom otišli u Bosnu (Banja Luka), gdje je živio suprugin otac, dr. Josip Jović, podrijetlom Arbanas, specijalist ginekolog, vrstan liječnik, erudit i kulturnjak, ljubitelj poezije, poklonik teatra, ruskih i inih književnih klasika, čovjek koji je s 5000 knjiga živio u dvosobnom stanu!

Od njega sam saznao za meni dotad gotovo nepoznate pisce, esejiste i filozofe, od njega posuđivao knjige. Njegov je usmeni izričaj imao gotovo krležijansku snagu i obuhvat. Pisao je eseje o Dostojevskom, osvrte o teatarskim predstavama, bio nenadmašan kozer. Pa ipak, genetska poputbina  na kraju uradila je svoje. Zov modre plohe mora i mediteranske svjetlosti bili su jači od svega i konačno smo se, 1982., mi, mala četveročlana obitelj, skrasili u Zadru.

Zašto Zadar? Pa, jednostavno, moja je žena, kao djevojka, ljeta provodila u Zadru (u znamenitoj Žutoj kući), a ja sam rekao da mi je najvažnije spustiti se u Dalmaciju, jer kao Dalmoš želim „krepat“ na kamenu! A taj grad, Zadar, kao što je poznato, nalazi se u Dalmaciji!

Oni drugi „podaci“ govore da sam cijeli život proveo u gotovo šizofrenoj situaciji: između medicine i književnosti. Između dužnosti i onoga što me istinski veseli! Ali to zapravo i nisu podaci, već psihoanalitički uvid, koji bi mogao bi biti temeljem za neki osobni dnevnik.

Kada knjižničar Darko Blažević, koga izuzetno cijenim i do čijeg mišljenja držim, uzme knjigu jednoga autora i osjeti potrebu ukazati na nju, naglašavajući kako ju je s guštom pročitao, slikao se sa njom za vijesti iz knjižnice... treba li veće preporuke, knjizi pjesama, koja je i jedan od povoda ovome razgovoru?

Profesora Darka Blaževića upoznao sam prije mnogo godina upravo u Gradskoj knjižnici u Zadru, i to, ako se ne varam, još dok je bila smještena na staroj, poluotočkoj adresi. Iznimno načitan, elokventan, susretljiv i poticajan u preporukama za čitanje lijepoga štiva. Imamo slične književne afinitete i preferencije. Kad god bismo se susreli u knjižnici uvijek bismo se zadržali u ugodnom razgovoru oko netom tiskanih ili prevedenih knjiga koje bi trebalo pročitati. Ne jednom dao mi je sjajne sugestije posebice glede moderne svjetske proze, osobite iz domene kratke priče. Ali, dakako, uvijek bismo pravili i nekakav presjek najistaknutijih književnika u prošlosti iz kojih su niknuli moderni pisci. Moram kazati kako se iznimno pohvalno izrazio za zbirku srednjoškolskih kratkih priča „Ponoćni tulum u školi“ koju sam uredio, a tiskana je 2003., u izdanju Medicinske škole Ante Kuzmanića. I ovom prigodom zahvaljujem mu se na lijepim riječima za moju zbirku pjesama „Cepelin nad Zadrom“.

I mene osobno i kao pjesnika dojmila se knjiga pjesama: Cepelin nad Zadrom, izrazito suvremene provenijencije kako s pravom bilježi recenzent Tin Lemac, moderna, s nekim dosjetkama, novinama (naslovi s malim slovima s naglašenim i pocrnjenim prvim slovom, s pjesmom na koricama knjige kao najavom nove zbirke pjesama....), do najsitnijeg detalja liječnički precizna i donesena knjiga pjesnika primarijusa.

Pjesmama sam se vratio nakon godina stagnacije. Možda to i nije bila nekakva suša, već jednostavno pisanje poezije zadugo me nije držalo. Pisao sam kratke priče, više za sebe, rijetko ih objavljivao. No prije nekoliko godina vratio sam se pjesmama. Osjetio sam baš užitak u pisanju i vidio da mi ide. No, daleko sam još bio od zamisli da ih tiskam. Radio sam to za sebe. Hodao gradom s bilježnicom u borši i zapisivao, a onda te stihove doma prepisivao u kompjutor. Mislio sam, provocirao sam sebe – mogu li ja pjesmama nešto izraziti? Kako nakon Ujevića, A. B. Šimića, Mihalića, Maka Dizdara, Paljetka, Marune, Slamniga i sjajnih mlađih hrvatskih pjesnika kazati nešto novo? Mogu li, na kraju (a to je najteže), biti zadovoljan napisanim? Učinilo mi se, nakon prvih pozitivnih reakcija koje sam dobio od prijatelja i poznanika, ljudi koji se bave književnošću ili su i sami pisci i poete, da to ipak vrijedi objaviti, pa sam najprije tiskao nekoliko pjesama u Zadarskoj smotri, sudjelovao na nekim večerima poezije, primjerice kolektivnim mjesečnim čitanjima u BackStage baru, poslije u Q-baru, pa primjerice u sklopu akcije „Stop nasilju nad ženama“, pa za „Svjetski dan poezije“, itd. Nastupio sam ponovno i u atelieru Benini, ovaj put kao pjesnik (još dok je gospodin Duško bio živ), pristupio udruzi „Riječ iznad svega“, odnedavno i „ZaPis-u“. Gospodina dr. sc. Tina Lemca upoznao sam na dvama književnim druženjima u Zadru, pa mi je predložio da mu pošaljem pjesme, koje sam već okupio u zbirku. Najprije sam se malo dvoumio, jer njegov stručan književnoteorijski rad te brojne recenzije recentnih zbirki pjesama suvremenih autora što ih je objavio, iznimno cijenim - pa sam se malo plašio kako će moje stihovne uratke (pro)ocijeniti. Napokon, jedne večeri odvažio sam se poslati ih. Nedugo nakon toga, dr. Lemac javio se s pozitivnim osvrtom. Sav sam bio happy, a njegova kritička prosudba bila je okidač za tiskanje zbirke. Knjiga je objavljena u izdavačkoj kući  „Biakova“ iz Zagreba i tako je Cepelin nad Zadrom uzletio. Knjigu je uredio i dizajnirao moj sin Nikola Jamnicki Dojmi, dipl. ing. grafičke tehnologije, i mnogi se slažu da je to učinio vrlo lijepo, s prikladnim koricama i klapnama.

Povezuju nas dragi ljudi, nadasve Goran Bujić!?

Da, nakon mog „ateriranja“ u Zadar, s Goranom Bujićem upoznao me prijatelj Josip (Ećo) Vlahović, nakon nekakvog predstavljanja koje se održalo u dvorani Kneževe palače. Nakon što sam mu rekao da se amaterski bavim pisanjem kratkih priča, Goran me odmah zamolio da mu ih pošaljem. Kasnije se pohvalno izrazio za knjigu kratkih priča Ponoći tulum u školi i napisao sjajan tekst o toj srednjoškolskoj kratkopričaškoj avanturi. Bio je temeljno potkovan, ne samo u književnosti, već i u modernoj glazbi, kazalištu, uopće kulturi i kulturnim fenomenima, nadaren, iznimno pismen. Bilo je zanimljivo kad sam ga tako jednom nazvao, i prije nego što sam dospio išta kazati, uskočio je: sigurno hoćeš da napišem osvrt na posljednji broj Elije (srednjoškolskog magazina naše škole, koji sam tada uređivao). Ma ne to, rekao sam mu, nego predlažem da se u Zadarskom listu, na stranicama kulturnog priloga Donat (koji je uređivao Goran) započne svakotjedno objavljivanje kratke novinske priče. I dogodilo se da je nedugo nakon tog našeg razgovora krenuo natječaj za kratku priču. Inače, kulturni prilog Donat dobio je pohvale nekih od naših najeminentnijih književnih kritičara i kulturnjaka, primjerice akademika Tonka Maroevića, Zdravka Zime itd. U doba kad su se kulturni prilozi drastično smanjivali, kratili ili posve nestajali iz dnevnog tiska, Zadar je, ponajprije zahvaljujući Goranu Bujiću, svojem kulturnom prilogu Donat, osigurao znatan prostor za kulturu jednom tjedno. Nakon što nas je prerano napustio zbog opake bolesti, napisao sam mu dva In memoriam-a. Jedan je objavljen odmah nakon smrti u „Zadarskom listu“, drugi, opsežniji, izišao je u prvom sljedećem broju „Zadarske smotre“. Lijepo je i pohvalno što je dio njegovih kolumni oknjižen i što je uvedena godišnja književna nagrada „Goran Bujić“.

Vrativši se s jednih književnih susreta iz Šibenika ukazao sam Vam kako je još živo i živi sjećanje na Vašega oca.

Moj otac, dr. Ante Jamnicki, bio je jedan od najistaknutijih liječnika preventivaca na ovim prostorima, cijenjen i poznat u zemlji i u inozemstvu. Najviše se bavio istraživanjem učinkovite organizacije zdravstvene zaštite, njezinim optimalnim ustrojem, isplativošću, funkcionalnošću itd. Također medicinom rada, istraživanjem endemske nefropatije zajedno s nekoliko poznatih inozemnih znanstvenika itd. Bio je čovjek štamparovske, možda preciznije postštamparovske provenijencije. Kad sam zamoljen od strane uredništva hrvatskog Leksikografskog zavoda da za Hrvatski biografski leksikon (HBL) napišem natuknicu za mojega oca mislio sam uradit ću to za dva-tri dana. Tog ljeta trebalo mi je više od mjesec dana da složim taj relativno kratak tekst. Shvatio sam, naime, da o radu svog oca i ne znam baš puno, pa sam se dao na prikupljanje provjerenih podataka i na koncu uspio složiti prikladan tekst. No, vrlo sam ponosan što sam, takođe za HBL, paralelno uspio napisati i tekst o svojem djedu Leu Jamnickom, koji je bio brzopisac (stenograf) u Hrvatskom saboru, još daleke 1896., a poslije vrsni predavač matematike i fizike na znamenitoj Mostarskoj realci. Jedne je godine čak bio i njezin ravnatelj. Tog svog djeda nikada nisam upoznao jer je umro dva i po desetljeća prije moga rođenja, a srcu mi je jako prirastao. Znameniti profesor anatomije prof. dr. Drago Perović, rodom Mostarac, veliki autoritet u svojoj struci, za vrijeme studija medicine u Beču, povremeno je pohađao i predavanja iz matematike i fizike na bečkoj univerzi i govorio da su predavanja njegova profesora Lea Jamnickog na mostarskoj realci i eksperimenti koje je on izvodio bili na višoj razini od bečkih! Moj pradjed, Ivan (Johannes) Jamnicki, koji je došao u Hrvatsku iz tadašnje Šlezije (danas Čehoslovačka) bio je također učitelj i profesor i kao takav, najprije je u Gospiću, zatim u poznatoj rakovačkoj realci kraj Karlovca predavao dva predmeta Nikoli Tesli (kemiju i prirodopis). Bio mu je, uz ostale profesore, također u povjerenstvu za polaganje mature. Zanimljivo je da je taj moj pradjed Ivan Jamnicki u rubriku koja se odnosi na Nikolu Teslu zapisao: vrlo inteligentan i nadaren, ali lijen! Dakako, Tesla je u to doba već čitao Voltairea i filozofe, bavio se istraživanjima i nije imao vremena za „obične“ srednjoškolske predmete, pa je ispadalo da na školskoj nastavi ne daje svoj maksimum.

Toliki je i neupitan Vaš doprinos ovom gradu, ovoj sredini... da sam začuđen i dalje kako je ovo Vaš prvi intervju!?

Pa, ne znam, ja o tomu ne mogu govoriti. Ali, nije to neobično. Doživio sam to i u struci. Ne kaže li ona stara latinska da nitko nije prorok u svojoj sredini, Nemo propheta in patria!. No, i ako jest tako, na to se ne osvrćem, radim svoj posao dalje, ne gubim koncentraciju Pogotovo kod nas je to tako. Napravite li nešto vrijedno prije ćete biti prepoznati van svojega neposrednog okruženja, primjerice u Zagrebu, Osijeku, Rijeci. Držim da je najgore rasipati energiju na ogovaranje i osporavanje nečijeg rada, to ne vodi ničemu. Kreativnost zahtijeva mir i čistu savjest, intrinzičnost, predanost i strast u svakom poslu. Od uzgoja ruža do glazbe, od poučavanja kineskom pismu do proučavanja ptica, od šivanja odjeće do pisanja haiku poezije.

Pamte Vas i kao vrsnoga predavača, što Vi pamtite iz tog vremena?

Osim u Medicinskoj školi predavao sam godinama i na fakultetu. U školi po 4-5 medicinskih predmeta, na Odjelu za predškolski odgoj dva predmeta, a na Višoj pomorskoj školi predmet Medicina za pomorce. Nikad u životu nisam ponovio isto predavanje, uvijek sam, dodavao i mijenjao, nastojao održati svježinu i zanimljivost, držati se najnovijih spoznaja i trendova. Kad je na fakultetu uveden predmet Ekologija, dvorana bi katkad bila toliko popunjena da bi studenti morali donositi stolice iz drugih predavaonica, neki su čak i stajali. Prikazivao sam i vrhunske dokumentarce s ekološkom tematikom (problem ozonskih rupa, pošast kemijske industrije, pa sjajne dokumentarce o poznatim eko-katastrofama poput one u Černobilu i dr.), a nekoliko puta mi se dogodilo da su studenti, nakon položenog ispita i sljedeće godine došli na neko predavanje koje su već odslušali, ali su ga željeli ponovno čuti. Događalo se također da su mi na predavanja (najčešće upravo iz ekologije) dolazili studenti i iz drugih kolegija, a ekologija im nije bila niti izborni predmet. Također, u nekoliko navrata moje učenice iz medicinske škole zamolile su me da nazoče nekom od mojih predavanja na fakultetu. Htjele su vidjeti kako to izgleda tamo, na višem stupnju, možda i to da vide jesam li ja isti onaj predavač kakav sam u školi. Pozvao sam ih da slobodno dođu. Ono što pamtim jest da su se predavanja, poglavito na fakultetu, odvijala u dvosmjernoj komunikaciji, ponekad i s polemičnim tonom u čemu sam najviše uživao. To je bio znak da je predavanje živo i da se dotiče slušateljstva. Ozračje predavanja gotovo uvijek je bilo srdačno, opušteno, s pokojom anegdotom, šaljivom primjedbom koja bi razbijala monotoniju. Moja predavanja nikad nisu bila autoritativna i rigidna. Nikad se nisam postavljao kao sveznajući Bog, pomno sam osluškivao bìlo svojih studenata i učenika. Doista lijepo druženje s mladim pametnim ljudima i osjećaj da nešto istodobno kreiraš i daješ. Premda sam u mirovini, još uvijek predajem nekoliko sati tjedno kao honorarni predavač, još mi nije dosadilo. Vjerojatno sam se na to jednostavno navukao, a ima valjda nešto i u genima.

Objavili ste desetke stručnih radova, pretežno iz područja zdravstvene ekologije.

Podjednak broj radova objavio sam iz zdravstvene ekologije i povijesti medicine, no za povijest medicine zakačio sam se malo kasnije. Iz ekologije dakako bilo je vrlo aktualnih radova koji su se bavili problematikom higijenski ispravne vode za piće (kao šef Sanitarne inspekcije, sredinom osamdesetih, zahtijevao sam i uspio da se uvede svakodnevno uzimanje uzoraka gradske vodovodne vode s desetak punktova gradske distributivne mreže koji će se svakodnevno podvrgavati bakteriološko-kemijskoj analizi); ukazivao sam gradskim ocima i objavljivao stručne radove o nedostacima odvodnje gradske otpadne vode, objavio rad o opsežnom pomoru cipala u Jazinama u srpnju 1984. godine; angažirao se zajedno s članovima udruge Matica Zadrana u prosvjedu protiv dizanja termoelektrane na ugljen na zadarskom području i o tome objavio nekoliko radova u našim renomoranim časopisima, itd. Iz povijesti medicine bavio sam se ponajviše zadarskim zdravstvom, ali obradio sam i značajne liječnike iz majčine plemićke obitelji Dojmi di Delupis. Pisao sam tako, primjerice, o svojem pradjedu, doktoru Lorenzu Dojmiju (di Delupisu), istaknutom i zaslužnom viškom liječniku i njegovim medicinskim otkrićima, ali i gospodarskim pothvatima (bio je talijanski autonomaš tzv. umjerene tendencije), kao i o drugom liječniku dr. Lovri Dojmiju (hrvatski orijentiranom), mojem barbi, koji je bio istaknuti preventivac s brojnim radovima, sjajan stilist i književnik. Osim toga za hrvatski časopis Prirodoslovlje, (2010.) napisao sam članak o svom djedu Petru Dojmiju, i njegovom rasadniku palmi na Visu. On je, kao stručnjak agronom – palme uzgajao posebnom metodom. Ti se radovi mogu pronaći i na internetu.

Tri kvarta ste kažete Višanin. Kako sam i sam živio na otoku Visu (6 godina), znam kako škoj zauzme ljepotom sjećanja. Koja od tih ljepota Visa je zauzela Vas?

Po majci, koja je plemkinja, napola sam Višanin, a po noni, majci od oca (Lukreciji Zamberlin) još trećinu. Otud ta tri kvarta. Inače, majčini preci, poznata obitelj Dojmi di Delupis, bili su plemići, upisani su polovicom 18. stoljeća u „Zlatnu knjigu Mletačkog plemstva“ (Libro aureo dei veri titolati). Dio njih osjećao se tzv. umjerenim talijanskim autonomašima, premda su svi isključivo hrvatskog podrijetla. Vis je prekrasan, unikatan otok, u svjetskim turističkim vodičima u moderno vrijeme označen kao jedna od najljepših svjetskih destinacija. No imamo mi još puno takvih unikata, poput Mljeta, Hvara, Brača, Lastova, Pašmana, Ugljana, Cresa, Krka, Raba, Lošinja, da ne nabrajam dalje.

Surađujete s mnogim književnim i stručnim časopisima...

Dok sam živio u Bosni i Hercegovini surađivao sam u sarajevskim časopisima „Život“ i „Odjek“, zatim u banjalučkim „Putevima“, te u dnevnom listu „Glas“. U Hrvatskoj surađivao sam u „Zadarskoj reviji“, „Večernjem listu“, „Hrvatskom slovu“, „Narodnom listu“, danas u „Zadarskoj smotri“, „Zadarskom listu“ i dr. Stručne članke objavljivao sam u raznim časopisima bivše države, primjerice „Voda i sanitarna tehnika“, „Priroda“, „Turizam“, a nakon raspada, najviše u riječkom međunarodnom časopisu za povijest zdravstvene kulture „Acta medico-historica Adratica“ (AMHA), povremeno i u zadarskom časopisu „Medica iadertina“.

Bili ste mentor mnogim učenicima, na što ste posebno ukazivali i poticali kod njih?

Mentor u struci daleko češće bio sam studentima koje sam vodio i usmjeravao u obradi diplomskih ispita. Učenike sam, osim stručnog dijela, nastojao potaknuti da se bave pisanjem poezije i kratkih priča. Zapravo trsio sam se da kroz uređivanje našeg srednjoškolskog magazina „Elija“, otkrijem učenike nadarene za pisanu riječ, novinarski ili književni (poezija, proza) izričaj.

Nekako se pritajeno ćuti i čeka Vaša knjiga proze...

Proza zahtijeva vremena, ne samo radi popravljanja i dorade, već i radi toga što je potrebno da tekst neko vrijeme odleži kako bi autor pri ponovnom čitanju imao barem nekakav odmak, bio kritičniji prema vlastitom tekstu. U trenu kad autor drži da više ne može ili ne treba intervenirati, tekst je, u biti, dogotovljen. Druga je stvar koliko je autor zadovoljan i takvim „završenim“ tekstom. Sjetimo se stvaralačkih kriza i sumnji brojnih velikih pisaca koji su kanili spaliti svoja djela ili zabraniti njihovo objavljivanje (Gogolj, Kafka, da navedem samo dva eklatantna primjera). Mislim da ću u narednim mjesecima poraditi na svojim kratkim pričama, uraditi još neke nužne korekcije za već postojeće priče, te dovršiti neke priče koje sam započeo.

Ima li nešto što Vas nisam pitao a rado biste odgovorili na to?

Pa, evo, najprije bih se malo našalio s kreiranjem mojega Cepelina. Možda je zanimljivo da sam s pjesničkom zbirkom debitirao na pragu starosti. Ako prihvatimo općepoznatu činjenicu da se pjesnici s prvim zbirkama javljaju u mladim godinama, onda moj slučaj podsjeća na famoznu novelu američkog pisca Francisa Scotta Fitzgeralda „Neobična priča o Benjaminu Buttonu“. Naime taj se lik rađa kao starčić, a rastući postaje sve mlađi. Tako sam se i ja, poput Benjamina Buttona (pjesnički) podmladio tek u starosti. To je, rekao bih, neka moja kreativna (biološka) inverzija!

No, ono drugo što bih htio istaknuti jest da me zanima ono što stoji iza buke svijeta, kad čovjek iziđe iz supermarketa, s tuluma, s rock koncerta i odjednom, zatečen u tišini, zaronjen u izolaciju slobode, osjeti da je zapravo sam u prostoru i vremenu. Moglo bi se kazati kako se tog trenutka u čovjeku rađa onaj ontologijski nemir i počinje priča o modernom čovjeku egzistencijalistički ili neoegzistencijalistički „traumatiziranom“. Tko sam ja, gdje sam u vakuumu svijeta i svemira? Naime, dok sam ovdje (u mjestu u kojem živim), još sam netko tko živi rutinu, puno toga mi je blisko, ali tko sam kad se iskrcam iz aviona, primjerice, na drezdenskom aerodoromu ili rimskom Fiumicinu i sjedam u taksi koji me vozi u hotel gdje me opet ne dočekuje nitko poznat. I u hladnoj i otuđenoj hotelskoj sobi – ponovno se pitam, cijelo vrijeme se pitam, koliko je moj identitet krhak, imam li ga uopće? Što se u tim novim okolnostima događa s mojom dušom, pitanje je svih pitanja. Veliki portugalski poeta Fernando Pessoa ostavio nam je, osim sjajnih pjesama, i svoje introspektivne, refleksivne dnevničke zapise u svoje dvije veličanstvene knjige „Nemira“. Rekao bih kako Nemir i Sumnja, osim Otuđenosti i Apsurda ili, upakirani skupa, snažno obilježavaju senzibilitet modernog i postmodernog čovjeka.

Nema komentara :

Objavi komentar