Denis Kožljan | Put preko Drine: Prirodne ljepote Srbije

Rijeka Drina

Naše putovanje iz Bosne, nastavilo se u gotovo istom tempu slijedećih nekoliko dana u namjeri da posjetimo Srbiju odnosno susretnem se s dragim fb prijateljem. Temperatura se dizala nesmanjenom žestinom iako nije ni čudo jer ljeto je u punom jeku. Uz put,  prolazeći kroz Zvornik i neka manja naselja, osvježili smo se kavicom i limunadom ali i pecivima karakterističnim za ove krajeve. Iako vani nije bilo ni malo ugodno, stanovnici ovog dijela Bosne, kako stari tako i oni mlađi, u neprestanom su pokretu, stalno nešto pazare, uz cestu sve stol do stola sa voćem i povrćem.

Uz samu granicu prema Srbiji, napunili smo rezervar gorivom, budući je ovdje za naše prilike, ono mnogo jeftinije. Nestrpljivo sam iščekivala da vidim rijeku Drinu, pa za početak i onako iz daljine, znajući da ću se idućih dana posvetiti fotkanju prirodnih ljepota o kojima mi je Pajo pričao, budući se i on bavi fotografijom.

Centar Šapca

Dakle nekih dvadesetak kilometara kaže mi suprug, a i naša spravica, trebali bismo stići na naše prvo odredište Loznicu, gdje smo se iduća dva dana i smjestili u pansionu. Šta reći o tom gradu koji se ipak razlikuje od ostalih jer liči na jedno gradsko čvorište u kojem se ljudi puno druže i posjećuju. Grad je to u Zapadnoj Srbiji, smješten u Mačvanskoj dolini, podno planine Gučeva.Loznicom protiče rječica Štira koja se onda ulijeva u Drinu. Dobro je prometno povezan, točno na sredini puta Tuzla-Valjevo i blizu sredine  puta od Beograda do Sarajeva. Loznicom prolazi i željeznička pruga, a u samom centru grada posebno me se dojmio Bulevar Dositeja Obradovića. Ovo je industrijsko središte, a najpoznatije su Tvornica viskoze i traktorskih prikolica, a kao centar kulturne baštine obilježava ga Tršić, smješten nedaleko Loznice u kojem je rođen Vuk Stefanović Karadžić. Posjetila sam muzej u Vukovom Tršiću koji odiše ljepotom zelenila, parkom, novoizgrađenom kućicom koja je nastala na mjestu stare, u kojoj su izloženi eksponenti iz ondašnjeg vremena, oruđa za rad, a dojmio me se i park gdje se održavao Vukov Sabor i gdje je ujedno i njegov spomenik.

Kao svjedoci prošlog vremena u lozničkom kraju, a zapravo sve tako blizu, govore i najstarija apoteka, galerije, a možda ipak treba reći kako su osim Vuka, u ovom prelijepom mjestu rođeni i Jovan Cvijić kao i Mića Popović.

Banja Koviljača

Slijedeće jutro,  pozvana sam u posjet mog prijatelja i njegove obitelji koji su nas počastili, tradicionalnom lozom i domaćim proizvodima tete Stane. Ugodno smo se osjećali i saznali puno stvari o ovim krajevima koje do tada nikad nisam imala prilike posjetiti, pa ni u vrijeme Jugoslavije. No, sve ovdje odiše nekako različitije i od Hrvatske i od Bosne. Ljudi su poprilično gostoljubivi, pričljivi, no i rekla bih nekog svog posebnog ponosa i tvrdoglavosti, iako je meni to djelovalo vrlo simpatično. Uzeli smo naše fotiće i krenuli bilježiti sve ono lijepo, povijesno i prirodno dragocjeno.

U Podrinju, smo tako uslikali poznato lječilište bogato termalnom vodom, poznato još iz rimskog doba, Banju Koviljaču koju osim domaćeg stanovništva posjećuju i mnogobrojni turisti. Vrvjelo je tu kao u košnici, a famozna fontana ispuštala je svoj mlaz vode koji je plijenio pažnju i kojemu su se jednako radovali odrasli i djeca.

Tu je i prekrasan park i cvjetnjak, ali i nekoliko starih vila u kojima su gosti smješteni. No, uz spoj vrućeg dana i hladne vode iz vodoskoka, isparavalo je tako da je u zraku bilo i mnogo vlage, iako vrlo interesantno, komarcima ni traga.

Uz Banju Koviljaču, potrebno je spomenuti i obližnju šumom pokrivenu planinu Gučevo koji je pravi raj za odmor, a gdje se pravi i vrlo ukusan sir. Inače cijelo ovo kako brdovito područje, tako i nizina u kojoj je smješteno lječilište bilo je vrlo atraktivno kako u 18. stoljeću za vladavinu Turaka, tako i poslije, a zna se da je na balove organizirane njemu u čast, dolazio i Aleksandar Karađorđević.

Eto, impresionirana viđenim, stalno sam nešto ispitkivala moga kolegu  koji je vrsni poznavatelj ovog kraja i koji mi je putem pričao mnoge sitnice i priče vezane za povijesnu baštinu ovih prelijepih mjestašaca.

Nisam mogla, a da ne odem do same Drine, rijeke, krivudave, bistre, ali i vrlo hladne i koja je kako u granicama, tako i u vremenima prošlosti imala jaku važnu ulogu. Drvenim stepenicama, polako i pažljivo, spustili smo se do same rijeke i fotkali, osluškujući njezin šum. Prekrasni prizor za oko i simfonija za uho. Nekoliko kupača odvažilo se brčkati u plićaku, ali poznato je kako Drina zna biti i vrlo opasna, a kao da nam je srebrnkasta površina htjela ispričati još koji detalj izdavnih dana...Zaista nešto impresivno.

Sunčana Reka

A na obali Drine, smjestila se Sunčana reka, etno selo, ljetnikovac, mjesto odmora, rekreacije i sporta.Osim kućica sa ležajevima za prihvat gostiju, tu su i mnoge druge aktivnosti koje privlače poput jahanja, vožnja fijakerima, pješačenje uređenom šljunčanom plažom, wellness, pečenjara gdje se posjetitelj može odmoriti i okrijepiti u pravom smislu riječi i sve to u jednom vrlo originalnom domaćem stilu. Prvi sam puta vidjela i bijelog zeca sa crvenim očima i patuljaste konje koji su bili vrlo pitomi i znatiželjni dok smo ih „hvatali“ u naše objektive.

Nakon dana ispunjenog pješačenjem, fotografiranjem i susretima sa neobičnim biljnim i životinjskim vrstama, odlučili smo suprug i ja posjetiti Šabac, ne iz nekog posebnog razloga, već čiste znatiželje. To je grad udaljen od Loznice nekih osamdesetak kilometara ali grad koji je čvorište saobraćajnica, grad u kojem se kultura možda i nije mnogo izmijenila od nekih davnih dana pa do danas. U jednoj zalogajnici pojela sam čevape sa lukom, koji su bili spremljeni baš onako originalno i servirani u „škartocu“ ili ti papirnatoj vrećici specijaliziranoj samo za taj specijalitet. Nismo se mnogo zadržali jer nas je vrućina ponovno pogađala, no oduševio me ponovno mentalitet Šapčana za koje neki govore da su ciganski narod. Uvjerila sam se da nisu, već obični ljudi koji idu svojim poslom, a spremni su u svakom trenutku putniku objasniti sve što ga zanima.

Jedina stvar koja me i ovdje zasmetala, kao i općenito u posjetu Srbiji, jesu njihove novčanice koje šušte, bolje rečeno ima ih, ima dinara u papirnatim novčanicama, ali je skupoća poprilična tako da sam stekla dojam da one jako malo vrijede...

Hmmm, kupivši tek par sitnica i sitnih uspomena, sjeli smo u naš automobil i jednakom cestom, vozeći polako vratili se u Loznicu, a onda preko Bijeljine, u posjet Vukovaru i nazad u Istru. Do nekog drugog puta, naravno.