Krunoslav Mrkoci | Manipulacijom do istine

Riječi i jezik imaju svojstvo i sposobnost da u sebi i sa sobom nose određene ideje i simbole. I već jedna jedincata riječ u jeziku istodobno jest i može biti ideja i simbol; npr. riječi: stablo, nebo, sloboda, život. Ponekad za nas, u našoj psihi, riječi koje označavaju sasvim konkretne predmete, stvari, bića, pojave, sasvim spontano mogu poprimiti vrijednost simbola te nas upućuju na određene ideje; npr. stablo = život; nebo = sloboda, itd. U spomenutom slučaju možemo kazati da riječ koja primarno označava nešto konkretno postaje izvanredna metafora za izricanje nečeg apstraktnog. Takve metafore djeluju na primatelja poruke putem raznih iskustvenih analogija što, naravno, podrazumijeva određenu razinu podudarnog iskustva kod različitih pojedinaca.

Pa u čemu je onda razlika, zapravo, između metafore i simbola? Što je općenitije i lakše razumljivo većem broju ljudi: metafora ili simbol? A što je od toga dvojega, pak, intimnije, osobnije i samim time teže razumljivo bilo kome osim samom autoru - stvaratelju: metafora ili simbol?

Cjelokupno pitanje ovdje postavljeno i vezano uz metafore i simbole, postavio sam zato što su upravo pisci i pjesnici oni koji vrše pretvorbu utilitarnih i uporabnih svakodnevnih jezičnih pojmova u nešto drugo. Upravo oni obavljaju tu pretvorbu i alkemiju jezika, služeći se jezikom kao sredstvom za postizanje i ostvarivanje nečega; nekakvog cilja.

Pjesnici i pisci promatraju konkretan, postojeći svijet. U tom svijetu zapažaju određene pravilnosti, zakonitosti i sheme funkcioniranja i življenja. Ono što čovjek od konkretnog svijeta razumije i shvaća jest: shema, zakonitost; apstraktan obrazac. Pjesnik, pisac, pa i drugi umjetnici (likovni, itd.), tada povratno smišljaju način kako da spoznate i shvaćene apstraktne obrasce o životu i njegovim istinama nazad prebace i pretoče u svijet i u tkivo tzv. realnog, konkretnog, svakidašnjeg života. Naime, u umjetnosti spoznaja ne smije biti izrečena na apstraktan način, nego mora biti zamaskirana natrag u kostim konkretnog, svakodnevnog i situacijskog života. I u tu svrhu služe metafore, alegorije, poredbe i parabole. Bio je jedan čovjek koji se vrhunski služio njima i kao svoje sredstvo izražavanja koristio je metafore, alegorije i parabole. Dovoljno je zaviriti u četiri evanđelja da bi se dobio uvid u njegov stil i način.

Naš pjesnik, preminuo u cvijetu mladosti, pa ipak intelektom, razumijevanjem i intuicijom ispred mnogih, čudesno nadaren A. B. Šimić, ustvrdio je: "Metafora je skraćena poredba." Nadalje, alegorija je metafora protegnuta na cijeli tekst: pjesme, priče, romana.

Pitanje što ga sebi u ovome trenutku postavljam jest: - Nije li svaki pokušaj pisanja; bilo koje pjesme, bilo kojeg romana, zapravo u širem smislu riječi metafora, tj. alegorija, što ju pojedinci - pisci, pripadnici ljudske vrste koriste kako bi izrazili neki svoj vlastiti stav, izrazili neke istine koje su se njima, autorima, otkrile i nametnule? Naime, izravan i doslovan način izlaganja spoznaja svojstven je znanosti i filozofiji, ali ne i umjetnosti. Umjetnost je uvijek igra vidljivog i nevidljivog; skrivenog i otkrivenog; između onoga što je izrečeno izravno i onoga, sugeriranog između redaka. Temelji se na igri i mogućnostima višeznačnosti i višeslojnosti.

Pisac fikcije, dakle, izmišlja i konstruira na temelju svojega iskustva određene situacije za koje se trudi i želi da djeluju što bliže stvarnosti; što stvarnije. Naravno, ne polazi to svima za rukom od prve. Pojedini pisci, u nastojanju da stvore privid stvarnosti i situacija, natrpaju uratke nizom banalnih i suvišnih dijaloga. No, čovjek se pita, je li za pisca - pripovjedača, za pisca romana, zaista nužno da pokušava re-kreirati (ponovno stvoriti), gotovo na tehnički objektivan način (uspostavom i primjenom dijaloga) dojam stvarnosti? Primjeri i praksa pokazuju da se takvim postupcima i sredstvima u pisanju najčešće postižu upravo suprotni efekti. Treba napustiti pokušaj da se realizam i "opipljivost" situacije postignu tehničkim repliciranjem stvarnosti, u smislu doslovnog oponašanja stvarnosti (mimeza), kroz npr. učestale dijaloge i oponašanje razgovornog jezika. Zašto? Zato što je, smatram, oponašanje i reprodukcija doslovno viđenog čitatelju dosadna i zamorna. Tada bismo (ukoliko bismo to zaista željeli) mogli jednostavno uključiti diktafon ili smartfon, i danima, i satima, snimati situacije iz života, iz svakodnevice, i onda ih prepisivati i zapisivati kako bismo tako, valjda, rekonstruirali i rekreirali stvarnost.

Nastojanjima oko dokumentarizma i verističke dosljednosti umjetnost se prije može zagušiti, ugušiti i upropastiti nego stvoriti. Preveliko nastojanje oko tehničke dosljednosti rekonstruiranja stvarnosti, kao dokaz nekakvog "realizma", vodi u pseudo-dokumentarnu banalizaciju i trivijalizaciju.

Pa i slikari-crtači prije fotoaparata odabirali su motive i detalje na koje su usmjeravali svoju pažnju i interes. Umjetnik, pisac ili koji god drugi bio, mora selektirati i vršiti odabir. To je njegov posao. Da selektira upečatljive i dojmljive momente, trenutke, detalje. Zanimljivo prozno djelo je, zapravo, niz pažljivo odabranih i posloženih detalja koji, često i naizgled suprotni i kontradiktorni, međusobno se lijepo nadopunjuju. Dakle, umjetnik mora birati i odabirati.

Dolazimo do zaključka da, zapravo, dosljedna mimeza, u smislu savršeno doslovnog, tehničkog prijenosa stvarnosti, nije zadatak umjetnosti i umjetnika. To je danas već vrlo stara teza, uspostavljena već s pojavom impresionizma i simbolizma: zadatak umjetnika i umjetnosti nije da doslovno preslikava i opisuje stvarnost, nego da stvara dojmove; da dočarava. Tako, kroz stilistički postupak odabira (selekcije), i kroz namjernu i promišljenu manipulaciju, pisac iznosi svoju istinu; svoju viziju svijeta.

Ovdje moramo istaknuti kako je riječ o interpretaciji (tumačenju) svijeta. Umjetnost, pa tako i pisanje, uvijek je interpretacija svijeta, a ne svijet sam. Interpretacija polazi od toga da mnogi gledamo isto, ali vidimo i shvaćamo različito. Profesionalni zadatak umjetnika, kao i filozofa, je da slobodno sagledava svijet iz različitih, neuobičajenih perspektiva, i da u sebi, već kao osoba, ima želju i određeni talent, da ga prozre. Ali ne da ga prezre. Već da mu samo pokuša uzeti mjeru, koliko je to moguće, iz svoje pozicije i iz svojega iskustva.

Pa što bi onda, na kraju, bio zadatak dobrog i kvalitetnog pisca? Pa možda, da prenese poruku; da nam odabirom detalja sugerira i naznači već poznatu stvarnost (pred kojom često zatvaramo oči) te da nizom popratnih, usputnih pretjerivanja i karikiranja, pomoću ironije i sarkazma, učini nam istinu jasnijom. Umjetnost, svakako služi izricanju nekakvih istina i uvida što ih autor želi podijeliti sa svijetom. U svojoj najplemenitijoj svrsi i namjeri, dakle, ona služi razotkrivanju.