Kolumne

ponedjeljak, 23. listopada 2017.

Vladimir Cvetković Sever | Napraviti prelijepu a nedostupnu knjigu stavilo bi one rijetke ljude koji još čitaju, i koji su sol ove zemlje, na Tantalove muke


Razgovor pripremila i vodila Gordana Malančuk

Vladimir Cvetković Sever
rođen je u Zagrebu 22. lipnja 1970. godine. Školovao se u Hrvatskoj i u SAD-u, te se borio u Domovinskom ratu. Bavio se pisanjem (proze, novinarskih tekstova, filmskih kritika) sve dok nije shvatio da je prevođenje njegov poziv. Radio je kao prevoditelj na plaći za izdavačku kuću Algoritam gotovo punih deset godina. Nakon više od sto knjiga prevedenih za druge, odlučio je osnovati svoju izdavačku kuću Mitopeja (www.mitopeja.com, u pripremi) za koju će odsada isključivo prevoditi knjige. Izdavačku djelatnost financira samostalno, konstantnim i paralelnim radom na prevođenju filmova za kino – titla praktički sve što producira pet od šest velikih studija Hollywooda. Prvi podvig Mitopeje je knjiga Nordijska mitologija Neila Gaimana, koja svijetli u mraku. Da, dobro ste pročitali, a što još njegovu izdavačku kuću izdvaja od ostalih, i po čemu je posebna – vrijeme je da saznamo.

Vladimire, kada ste se počeli baviti prevođenjem i za koga ste sve radili?

Počeo sam kao pisac – dapače, urednik proze u tadašnjem zagrebačkom časopisu Plima, prije dvadesetak godina. Vodili su ga Miro Gavran i Silvija Šesto, a Silvija me na jednom sastanku kolegija (dugo nakon što mi je uređivanje ubilo volju za pisanjem proze) upitala bih li znao prevesti Trainspotting za kolegu iz Čakovca u mjesec dana. Nisam znao o kakvom je tekstu riječ, a škotski sleng Irvinea Welsha me spotaknuo u nekoliko navrata – popravljeni prijevod knjige godinama potom će objaviti zagrebački SysPrint – ali, kao školovani Amer odavde, preveo sam i predao knjigu u mjesec dana, da ona potom ne bi izašla daljnje dvije godine. Bio je to obrazac koji će se ubuduće ponavljati neugodno često. U Algoritmu sam znao čekati godinama na objavljivanje uredno u roku predanih rukopisa. I danas čekam da Znanje objavi moj prijevod dječje knjige BFG Roalda Dahla, predan prije godinu dana, a Vuković & Runjić pak roman Čovjek u Visokom dvorcu Philipa K. Dicka, predan prije šest mjeseci. Možda izađu za Interliber.

Radio sam za mnoge, uglavnom one koji su imali prava na pisce koje volim. To me dovelo, na kraju, do Algoritma, jer je imao prava na najviše pisaca. Pa tako i Tolkiena.

Izrazili ste entuzijazam prema radu na Tolkienu, dok je većina kolega prevoditelja zazirala od njega. U čemu je bio problem?

Tolkiena jednostavno volim. The Hobbit mi je bio prva knjiga koju sam pročitao na engleskom, s trinaest godina, a u međuvremenu sam pročitao upravo sva njegova djela objavljena za života i posthumno. Profesorova djela su iznimno tvrd orah za prevoditelje – kako i ne bi, kad ih je pisao voditelj katedre engleskog jezika i književnosti na Oxfordu s najduljim stažem u 20. stoljeću! Tolkien poznaje jezik u tančine, nije lingvist i jezikoslovac u skučenom smislu, nego filolog, ljubitelj i znalac, koji je samo postao ultrastručan u nečemu što mu je bio istinski poziv. Kroz prepričavanja i prepjeve mitološke baštine sjeverozapada Europe dao je kurentnost arhajskoj građi koja temeljno i neprestano oblikuje te ispresijecane civilizacijske krugove, dok je kroz stvaranje svog legendarija – pripovijesti o Prvom, Drugom i Trećem dobu Međuzemlja – udario temelje suvremene fantastike. Teško je uhvatiti se takvog opusa, čak i velikanu poput mog prethodnika Zlatka Crnkovića, iznebuha, usred rata. Za Silmarillion, koji je i Crnkoviću bio pretežak, godinama se tražio prevoditelj, dok nije dobrohotno uskočila Tajana Pavičević. Ali mislim da sam ja jedini bio dovoljno lud (da ne kažem opsesivno upućen) preuzeti dotičnu štafetu. Pripovijesti iz opasnih predjela preveo sam za dva mjeseca, te čekao izlazak knjige daljnje tri godine. Húrinova djeca su, doduše, izašla istodobno s engleskim originalom.

Kada ste osjetili potrebu za osnivanjem vlastite izdavačke kuće kojoj je i sam naziv mističan? Kako ste ime odabrali?

Osjetio sam je odmah nakon prve knjige, samo što sve dosad nisam imao financijskih mogućnosti za to. Bez bankovnih kredita, bez posudbi i bez novca poreznih obveznika, da se razumijemo! Inače ne bi bilo košer.

Jer nakladničke kuće uglavnom nisu posvećene najboljoj mogućoj knjizi, nego najunosnijem tržišnom proizvodu. Blago im se. A tu su onda i beskrajne intervencije u tekst svakoga kome dotični padne šaka – vlasnika, urednika, lektora, redaktora, korektora, njihovih supružnika, ljubavnika i djece. Svatko ima drugačiju jezičnu paletu, svatko ima svoju poetiku – ako je uopće ima, ako tu nije samo nasumce, zbog statusa. Pa onda ono što izađe kao “moj prijevod” bude zapravo papazjanija intervencija cijelog niza raznorodnih ljudi, najčešće nevezanih uz intencije izvornog književnika.

U Mitopeji je drugačije. Ultraprecizno odabirem jezičnu paletu za pojedini naslov, digitalnim radom na tekstu se brinem da dosljedno prati piščeve odabire, te izlažem svoj rad komentarima redaktora koje iznimno cijenim, pa ih prihvatim ili ne. U svaku riječ i zarez uloženo je toliko truda da je fizički izgled naših knjiga samo blijedi odsjaj ljubavi usađene u tekst. Tako je moguće raditi samo u kućama koje vodimo mi prevoditelji – kao radnici koji su emancipirali svoj rad od hijerarhije kapitalističkih gazda.

Mitopeja, inače, nije moj pojam. Smislio ga je Tolkien – u engleskoj transliteraciji grčkog piše se mythopoeia, a konotira lijepu književnost nadahnutu mitom. Ne fantastiku, ne žanr, nego nove refleksije na poetsku baštinu čovječanstva, zvanu mit. Profesor je tome posvetio svoj život, a meni će, kao njegovome učeniku, biti čast tome također posvetiti svoj.

Pomalo ste samozatajni u vezi osnivanja izdavačke kuće umjesto da ste “ušli na scenu na velika vrata”. Zašto?

Zato što je scena duboko posrnula, egzistencijalno bačena na koljena krahom Algoritmovog maloprodajnog lanca i previše vezana uz uvriježene kanale diseminacije onoga što nazivamo “kulturom” da izbjegne elitizam. S Mitopejom sam pokušao nešto sasvim drugo: napraviti najkvalitetniju moguću knjigu, iznutra i izvana, i jednostavno je staviti pred ljude koji čitaju hrvatski – pred naš demos, naše sugrađane. Zašto bih pravio medijsku pompu, gurao se u prve redove? Nordijska mitologija je prelijepa knjiga – na hrvatskom štandu u Frankfurtu sami su je stavili u sredinu prvog reda ovogodišnjih izdanja, nakon što su je vidjeli. Lijepa knjiga je kao lijepa osoba – poželjna je, a ovakvim načinom predstavljanja jamčimo da će do nje doći oni koji je vole zbog nje same, a ne zbog njene ljepote. Ljubitelji Gaimana, ljubitelji nordijske baštine, ljubitelji mita, nisu nužno i oni koji žele imati najprestižniji predmet na polici. Da su nam snobovi bili ciljana publika, hladno smo mogli učetverostručiti cijenu i već od dosadašnje prodaje kupiti, ne znam, Aston Martin DB5. Ulaz na mala vrata je put do normalnog čovjeka, ljubitelja knjige. Koja u izravnoj prodaji kod nas košta usporedivo s drugim naslovima u knjižarama.

Već vaš prvi podvig se čini pun pogodak a gotovo se uopće niste reklamirali. Međutim, prodaja knjige uvelike napreduje. Knjiga kao produkt se razlikuje po mnogočemu od bilo koje knjige, dosada, viđene u Hrvatskoj pa i u svijetu. Po čemu je ovo vaše izdanje posebno?

Postoji u samo petsto primjeraka, nemoguće je dotisnuti nove ovakve primjerke. Sâm tekst će naknadno izaći u masovnom obliku, sličnom drugim knjigama. Ali sa slovima od asgardskog mraza koji svijetli u mraku u bojama aurore, s uvezom u kožu mraznih divova, s crnim zlatotiskom ruba knjižnog bloka, sa satenskom pokaznom vrpcom, na polarno bijelom papiru koji nikad neće požutjeti, a uvezan je u hladno lijepljene oktavo arke, pa knjiga lijepo leži rasklopljena – hej, praktički nitko više ne radi takve knjige. Neil Gaiman se oduševio od same fotografije našeg izdanja, pa onda tvitao o tome, pa nas prisilio da otvorimo i Twitter. Kazuo Ishiguro, naš idući pisac (da, aktualni nobelovac) oduševio se našom naslovnicom svog najnovijeg romana, Pokopanog diva. Od takozvanog prokletstva hrvatskog nakladništva – činjenice da vrlo malo ljudi kupuje knjige – stvorio sam priliku da tih vrlo malo ljudi dobije upravo prelijepe knjige. Na većim tržištima si metode koje rabimo za ova inicijalna izdanja Mitopeje nakladnici jednostavno ne mogu priuštiti. U petsto, samo petsto primjeraka, moguće je svašta. Asgardski mraz je samo početak. Heh.

Imate li u planu svaku knjigu koju izdate učiniti ovako posebnom kao što je Nordijska mitologija?

Da. I posebnijom, fizički, ako je moguće. Postoji cijeli niz postupaka izrade i dorade knjiga zaboravljenih zbog masovnosti i komercijalnosti. Ali ne brkajte nikada fizičku pojavnost knjige s razlogom takvog predočavanja – samim tekstom – i ne bojte se da će svaki kupac nakon prvih petsto, nakon što se knjiga pojavi u knjižarama, biti uskraćen za čitateljsko iskustvo: naša masovna izdanja i dalje će biti pojam dobrog ukusa, samo neće biti iznimke u svjetskoj nakladničkoj ponudi. Ali Mitopeja uvijek priprema takve iznimke, i znamo da ćemo predstojećim naslovima obradovati one koji Mitopeju otkriju dugo nakon Nordijske mitologije i Pokopanog diva.

S obzirom na hrvatski standard koji se ne može pohvaliti velikom platežnom mogućnošću, kakve će cijene biti, te hoćete li imati skuplje i jeftinije verzije? Kako, gdje i na koji način ćete ih prodavati?

Napraviti prelijepu a nedostupnu knjigu stavilo bi one rijetke ljude koji još čitaju, i koji su sol ove zemlje, na Tantalove muke. Svaka naša knjiga u ovom luksuznom izdanju od petsto primjeraka, kupljena izravno od nas, košta samo 150 kuna. Može se, doduše, kupiti i verzija s kutijom – koja tek izgleda prestižno – po 225 kuna. U obje varijante knjige dolaze vakumirane, s poklonima u sebi, i numerirane: svaka je unikat, da znate da ih je samo petsto. Kad napravimo neograničeno izdanje, za knjižare i knjižnice, ničeg od toga neće biti. Budući da želimo doprijeti do svojih pravih čitatelja izravno, služimo se Facebookom, Instagramom, Twitterom, YouTubeom – i putujemo u Šibenik, Osijek, Koprivnicu, Pulu, Split, Rijeku, samo ove godine, s knjigama. Da se upoznamo. To što smo iz Zagreba ne znači da nam je teško skoknuti bilo kamo u Lijepoj Našoj. Sve ovo i radimo zbog ljudi koji tvore ovu zemlju.

Primjetila sam da već imate upite iz inozemstva kako do vaših knjiga. Planirate li biti dostupni po Europi, pa i dalje?

Svakako! Riješit ćemo pravne vidove (PDV, carinu) takvih upita u najskorije vrijeme i prodati primjerke, konkretno, Nordijske mitologije fanovima Neila Gaimana iz Velike Britanije i Njemačke koji Mitopejino izdanje smatraju superiornim njihovom i moraju ga imati na polici kao kolekcionari. Shvaćam njihov jal, i trudim se, svesrdno, dati im još više povoda za njega kroz predstojeće mjesece i godine. Tek smo prve dvije knjige najavili: just you wait, guys.

Kao promotorici domaće književne scene, mnogi mi ne bi oprostili, a da vas ne pitam; imate li u planu izdavati knjige naših afirmiranih i neafirmiranih autora?

Volimo hrvatski jezik! Dvoje nas je, a ja sebi ne bih oprostio da ne kažem da meni u svemu ravnopravna urednica/prevoditeljica/roditeljica Mitopejinih knjiga Martina Pranić samo što ne čeka objaviti svoje pisce i naslove: odreda fenomenalne, ali i odreda prijevodne. Mitopeja je zadruga nas troje intelektualnih radnika – za sve fizički lijepo u našim knjigama odgovorna je Hana Šneler, jer ideje nas sanjara su samo ideje dok ih ona ne pretvori u konkretnost – ali naš je cilj dovođenje onoga vječnog u zapisanoj pjesničkoj baštini čovječanstva na voljeni nam jezik. Jako cijenimo kolegice i kolege koji pišu na hrvatskom, i premda zasad nećemo objavljivati izvorna djela odavde, potrudit ćemo se pomoći da im nađemo kongenijalne nakladnike.

Gdje i kada možemo očekivati slijedeću promociju?

Još ne znamo točne datume, ali u pripremi su Osijek i Pula.

📓 Vezane objave:
Naklada Mitopeja | Nordijska mitologija; kako naručiti

Nema komentara :

Objavi komentar