Silvija Šesto | Samoizdavaštvo nije rješenje, no silom prilika, zbog neprilika ljudi krenu na taj način i to cijenim

Razgovor pripremila i vodila Gordana Malančuk

Silvija Šesto rođena je 9. studenog 1962. godine u Zagrebu. Nakon osnovne i srednje škole, na Filozofskom fakultetu, diplomirala je komparativnu književnost i filozofiju 1986. godine, potom je upisala poslijediplomski studij dramaturgije. Ubrzo nakon toga počela je pisati dramske tekstove, prozu, televizijske scenarije, poeziju te radiodrame. Kao mlada reprezentativka stolnog tenisa, bavila se, i sportskim novinarstvom. Pisala je scenarije za radijske, televizijske i propagandne emisije, osmišljavala reklamne kampanje i slogane.

Dobitnica je "Zlatnog i kristalnog zvona" 1996. godine za tekst i produkciju radijske propagandne poruke na skupu hrvatskih propagandista, te nagrade "Fran Galović za kratku priču", "Kiklop" za knjigu za djecu "Palac Sim i palac Tam". 2002. nagrađena je nagradom "Ivana Brlić Mažuranić" za roman "Debela", dvostrukim "Malim Marulićem" za dramsko djelo, nagradom "Žar ptica", "Grigorom Vitezom", te brojnim drugim nagradama. Desetak djela izvedeno joj je u kazalištu.

Od srednje škole, surađuje s mnogim elektronskim portalima ponajviše radijskim. Radi i kao radijska voditeljica i kreativna direktorica radija. 1993. godine pokreće časopis za dramu i prozu "Plima".

Autorica je desetak knjiga za odrasle, a one namijenjene djeci i tinejdžerima, čak pet, nalaze se na popisu lektire za osnovnu školu.

Članica je DHK ( Društvo hrvatskih književnika ) i samostalna umjetnica u HZSU-u ( Hrvatskoj zajednici samostalnih umjetnika ). Jedna je od pokretačica HRVATSKOG DRUŠTVA KNJIŽEVNIKA ZA DJECU I MLADE ( "klub prvih pisaca" ), a trenutno joj teče drugi mandat u ulozi predsjednice.

Silvija, ja sam iskreno fascinirana vašim životopisom. Vi ste znali, odmalena, čime se želite baviti u životu?

S obzirom da je život dar, odmotala sam ga već na vlastitu porodu i odabrala ono zbog čega mi je darovan. Uživam u onom što radim/živim, i ne mogu se načuditi onima koji se ponašaju kao da život ima reprizu.

Koje je bilo vaše prvo djelo koje ste napisali, i je li objavljeno?

Pisala sam puno i tiho, od osnovne škole. Na faksu sam počela objavljivati, nakon faksa nešto žešće, no u toj fazi moj je život bio sasvim orijentiran radijskoj formi. Obožavam radio, te sam do svog prvog ukoričenog djela napisala petnaestak radio drama koje su emitirane. Tiho sam ušla u korice svojom prvom poetskom zbirkom "Krizanteme", baš kao što se tiho prave krizanteme polažu na zadnja počivališta najmilijih. A onda, tek u trideset i sedmoj napisah roman za mlade "Vanda" koji je objavljen dva mjeseca nakon udarene zadnje točke. Nisam poznavala nikog iz tog svijeta, no imala sam sreće da je tekst prepoznala moja prva urednica Dubravka Težak. Potom sam istresla desetak romana, vjerojatno ih noseći u sebi dovoljno dugo i sporo da bi se prilijepili na papir dovoljno kratko i brzo.

Romani koje ste napisali, a uvršteni su u lektiru osnovnih razreda, dotakli ste se mnogobrojnih problema djece. Koji problem bi najviše istakli tj. čime su djeca, po vašem mišljenju, najviše opterećena?

Vrijeme leti i ja sam doista dugo prisutna, te su djeca koja su čitala moje romane već ljudi. Ipak, ništa se ne mijenja kad je riječ o temama. Ono što najviše smeta djecu, ono što je i mene smetalo kad sam bila dijete, to je licemjerje odraslih. Iz te grozne "socijalizacije", iz tih kompromisa koji su naoko benigni proizlaze sve nepravde na koje nikad ljudsko biće neće biti spremno. Naravno, nečasne iznimke, ljudi koji su si sami oduzeli časnost ljudskosti i sklopili pakt posrnuća nikad mi neće biti u fokusu divljenja, tek likovi za obradu. Djeca to vrlo dobro prepoznaju i ništa im ne može nadomjestiti toplinu neiskvarenosti, iskrenosti, temeljnih ljudskih odlika. Naša se duša rađa čista i valja raditi tijekom čitava život na njezinoj higijeni. Ništa nije bitnije od toga.

Oko romana "Bum Tomica" koji ste napisali nadahnuti  obiteljskim odnosima, digla se "prašina" zbog, po nekima, neprimjerenog sadržaja. (Iako, za mene, riječ "cice" bi bila savršen sinonim kojom bih svojem djetetu objasnila što su dojke ). Ali, i danas, mnogim roditeljima je razgovor s djecom o pojedinim dijelovima tijela tabu. Kako vi gledate na sve to?

Taj dio pripada upravo onome što sam odgovorila u prethodnom pitanju. "Bum Tomica" je serijal o nama kakvi zapravo jesmo, nelicemjeran zapis svakodnevnih situacija. Svaka priča donosi jednu malu tabu temu o kojoj bi trebali raspravljati veliki i mali. "Bum Tomica" je stvaran u suradnji s djecom, i serijal bi trebao biti sredstvo spajanja generacija i razgovora o pojedinoj temi. U stvari, to je vrlo ozbiljan serijal začinjen humorom, kao što su sve ozbiljne stvari začinjene humorom. Život rađa humor, a oni koji ostaju iz ne znam kojeg razloga prikraćeni za tu činjenicu, mnogo propuštaju. Život prvenstveno u njegovoj punini.

Mislite li da bi trebalo mijenjati nešto u sustavu obrazovanja?

Mijenjanje bi trebao biti kontinuiran proces, a ne nekakva vječno najavljivana reforma. Svijet se mijenja, tehnologija se mijenja, klima se mijenja... Mi se mijenjamo, samo sustav obrazovanja kaska i postaje smiješan. Postaje čudna nakupina podataka koja se lijepi na mudre mlade ljude koji se na kraju snalaze sami. Osobno, više sam za povratak starim vrijednostima u kojima će osim tipkovnice raditi i ruke. Današnja gradska djeca uz prezauzete roditelje ne znaju osnovne stvari. Ne znaju skuhati juhu, prišiti gumb, zabiti čavao, nemaju od koga naučiti osnove bontona. I učitelji i djeca kao da su zarobljeni između birokratskih korica u sadržaju kojeg bubaju napamet i jedva čekaju da ga se oslobode, zaborave i začnu pamtiti ono što doista žele.

Postoji li neki predmet koji bi, vi osobno, uvrstili u osnovnoškolski program?

Povijest civilizacija kao mudrost i opomenu istovremeno. Potreban je komparativni pogled. Samo on donosi ono što je najpotrebnije ovom vitlajućem svijetu: empatiju i toleranciju.

Pišete romane i za odrasle. Kojeg žanra?

Sklonija sam kratkoj priči, no napisala sam nekoliko romana. Mogli bi se svesti pod stvarnosnu prozu, jer tako je lakše. Pa kad je lakše eto da se smjestim sama u ladicu. Iako, nisam žanrovski ograničena s obzirom da nisam baš ničim ograničena. Granice slobode za mene predstavljaju oksimoron. Podrazumijeva se da pritom ne vrijeđam nekog s istim stavom, što je u konačnici nemoguće, jer slobodni ljudi se međusobno ne vrijeđaju.

Koliko vam imponiraju nagrade koje ste osvojili za književnost, i koja vam je najdraža?

Lijepo je dobiti nagradu, osobito ako je natječaj raspisan pod "šifrom" pa se ocijenjuje samo proizvod mog rada. To je blisko sportu kojim sam se zdušno bavila. Ne bih izdvajala niti jednu nagradu, no najveća mi je nagrada kad mi mali čitatelj pohvali knjigu. Nema veće plaće.

U zadnje vrijeme, na sceni se pojavljuje sve više mladih, talentiranih autora čija djela su još sasvim nepoznata hrvatskom čitateljstvu. Većina ih ide u samoizdavaštvo. Što je potrebno da se za njihova djela čuje?

Samoizdavaštvo nije rješenje, no silom prilika, zbog neprilika ljudi krenu na taj način i to cijenim. Pokušavam i putem Hrvatskog društva književnika za djecu i mlade, te natječajima unutar Društva omogućiti izlazak vrijednih rukopisa. Iduće godine raspisuje se i novi natječaj "Brucošica" za prvo djelo, bez obzira na žanr, te se veselim novim imenima kojima će pripomoći i moja mala kap. Teško je danas izdati knjigu i znanim autorima, a onima koji vlastite korice nisu još doživjeli najteže. Stoga poruka onima od 7 do 107, čekamo vaše rukopise od 1.1.2018. godine.

Što vas izdvaja od njih?

Izdvaja me to što sam imala sreće naići na urednicu koja je, nikad čuvši za mene, odabrala moj rukopis. I to što sam na šifriranom natječaju osvojila nagradu "I.B.Mažuranić" za neobjavljen rukopis "Debela". Otad je sve krenulo glatko, ja sam pisala, izdavači su izdavali. No, nakon nekog vremena odlučila sam se za "sam svoj majstor" način, pokrenuvši vlastite projekte, knjige, natječaje. Na taj način sam dobila pomalo oduzetu slobodu, mogućnost da svoje djelo darujem i imam nad njim potpunu kontrolu.

Vi imate svog stalnog izdavača? Koji je i kako, osim u gradskim knjižnicama, doći do vaših knjiga?

Uređujem, planiram i realiziram rukopise u nakladi "Semafora". To je mala nakladnička kuća sklona autorima, jer sam i sama autorica. Moje knjige se nalaze u narodnim knjižnicama diljem Hrvatske, u osnovnim školama i u mojem kulturnom klubu O'grada, a do knjiga i mene lako je doći na www.semafora.hr. Tu sam za sve, za donacije, susrete, nastupe, razgovore, kave, dogovore i pogovore.

Tko je, zapravo, Silvija kada se ne bavi književnošću?

Domaćica koja voli život u stereo tehnici. Često crtam, slikam, pa dok mi se osuši boja pišem, pa kuham, te dok se krčka gulaš pišem, pa peglam i čistim, pa pišem, zalijevam cvijeće, sadim stabla, uživam u prirodi svoga vrta i pišem. Naravno, i čitam. To je naprosto neodvojivo od pisanja.

I za kraj... Što bi poručili našim čitateljima?

Uzmite život u svoje ruke, daje vam se čitav, ne zadovoljavajte se mrvicama!