Damir D. Ocvirk | Luđak

Namjerih se sinoć na luđaka,
koji bauljao je ulicama,
uskakao na svjetlost iz mraka
i panično mahao rukama.

Mahao je beskrvnim srcima
i otužnim mrtvačkim glavama,
muklim vremenskim prolaznicima
i njihovim prozirnim sjenama.

Mahao oronulim zgradama
i bahatim automobilima,
u parku razbijenim klupama
i osušenim drvoredima.

Radoznalo zastadoh do njega
 jer voljno pomagah ubogima,
a on graknu: „Dosta mi je svega!“

Kimnuh glavom i zakopčah kaput,
pa s rukama u džepovima
ja ravnodušno nastavih svoj put.