Kolumne

srijeda, 19. srpnja 2017.

Učini(mo) pisanje ponovno velikim


Književni sinkroniciteti

Piše: Clara C.

Jungov pojam sinkroniciteta označava dva ili više događaja koji su naizgled nepovezani i slučajni, a u kontekstu zajedničkog promatranja ostavljaju dojam dublje, značajne povezanosti i neodvojivosti te međusobne uzročno-posljedične veze.

Znate ono, razmišljate o nekome i ta vam se osoba odjednom javi ili ju „slučajno“ sretnete, ili tako neki jednostavni primjeri povezanosti koje su mnogi doživjeli. Ili ono kada se, da upotrijebim i taj koeljovski izraz čiji sam i obožavatelj i neobožavatelj istovremeno, cijeli svemir uroti da biste dobili ono što želite (ovaj izraz oklijevam koristiti jer je donekle neprecizan i tako lako podložan krivoj interpretaciji. Iako mi je zapravo divan).

S obzirom na moju pozadinu i milje iz kojeg dolazim (spomenula sam u jednoj kolumni kako me nekad možete vidjeti na sekciji knjiga filozofije duha i popularne psihologije), sinkroniciteti mi nisu ništa neobično ili nedajbože, nerazumljivo u toj mjeri da ih smatram pukim slučajnostima. Ipak, to što im se ne čudim, ne znači da u njima ne uživam i da me ne zabavljaju i zadivljuju do krajnje mjere.

Život mi je često prepun magije i nezamislivih sinkroniciteta (odnosno, da samoj sebi upadam u riječ – nezamislivih onima koji ih ne razumiju do kraja), ali ovom sam prilikom odlučila podijeliti par fora stvari koje su mi se dogodile kad sam razmišljala o piscima i knjigama. To su zapravo one stvari koje možda nekima nisu zanimljive jer možda same po sebi i nisu toliko fascinantne ako ih sami ne proživite. Ipak, ovo su neki događaju koje voljela podijeliti :

1. Ljubav je sve – Krešimir Pintarić (san)

Otprilike prije godinu dana, usnula sam san koji je ostavio utisak na mene. Nisam neki ekspert u sanjanju i interpretaciji snova, nemam posebno razvijenu sanjalačku svijest, niti sam lucidan sanjač niti se previše trudim pamtiti ili voditi dnevnik snova. Ipak, imam razdoblja u kojima sam osjetljivija na poruke koje dobivam u snu i na povezivanje istih s onime što mi se doista događa u životu. Volim potpunu subjektivnost oko toga. Ako se probudim osjećajući da je san koji sam sanjala važan, jednostavno ću mu pripisati važnost kao prirodnu karakteristiku. Tako smo u lipnju 2016. u sklopu čitateljskog kluba čitali knjigu „U tvom zagrljaju zaboravljam svako pretrpljeno zlo“ Krešimira Pintarića. Njega sam prethodno čitala prije dosta godina, one njegove knjige koje su bile dostupne u e-book obliku, i znam da sam ga samo na temelju toga navodila kao jednog od meni najdražeg hrvatskog pisca. Ipak, nisam znala koje je knjige sve napisao osim te dvije koje sam čitala i ove koja je bila na repertoaru za studentski čitateljski klub. Moja teorija sna koji sam sanjala je ta da je moja podsvijest u trenutku kad sam upisala ime autora u katalog knjižnice provjeravajući je li primjerak knjige koja mi treba za klub dostupna, upila nazive drugih knjiga koje sam samo preletjela okom, uopće o njima ne razmišljajući.

Tako mi se dogodilo da sam sanjala da sam bila s nekim dečkom otprilike mojih godina (nisam znala u kakvom smo odnosu, ali u snu sam imala dojam da smo bliski i da smo vjerojatno prijatelji) u prostoriji s policom knjiga. Ne znam jesmo li tražili nešto s preciznom namjerom ili samo gledali čega ima, ali sjećam se da smo prebirali i kopali po tim knjigama koje su bile na toj polici te se paralelno smijali vodeći neki razgovor. Odjednom, uslijed tog prebiranja po knjigama, ja sam posegnula za jednom, a kad sam ju pogledala, na njoj je pisalo „Ljubav je sve“. Tada sam zabavljeni tim nazivom pokazala tom dečku knjigu i nešto iskomentirala u stilu : „Gle ovo, ljubav je sve.“ Tada sam otprilike probudila i imala sam snažan osjećaj važnosti tog sna. Osjećala sam da je izraz na knjizi „Ljubav je sve“ važna poruka za mene i u glavi mi je neprestano odzvanjalo to jutro. Ljubav je sve. Ljubav je sve. Ljubav je sve.

Ono što sam si rekla bilo je : „Ajde da baš vidim postoji li ta knjiga ili je to moja podsvijest nešto izmislila“. I kad sam ukucala taj naziv i vidjela da je to knjiga Krešimira Pintarića koja zaista postoji, stvarno sam se naježila i zanijemila nakon iskustva tog sna i te nove spoznaje. Dakle, na svjesnoj razini nisam imala pojma da postoji knjiga pod tim nazivom, ali način na koji mi je odjekivala u snu i nakon buđenja rezultirao je time da to smatram nevjerojatnim slijedom okolnosti, poruka moje unutrašnjosti i povezanosti sa snom i stanjem budne svijesti. Taj „Ljubav je sve“ san mi je bio tako moćan i upečatljiv s tom rečenicom, i definitivno ću ga se uvijek sjetiti kad netko spomene Krešimira Pintarića.

2. Zoran Krušvar u trgovini

12. prosinac 2016. Nikad nisam čitala ništa od Zorana Krušvara, ali znala sam za to ime već nekoliko mjeseci. Mislim da negdje nešto čitala o njemu, više ne znajući ni sama iz kojih izvora jer ih je bilo više, ali uglavnom, taj sam dan poželjela posuditi nešto njegovo u knjižnici jer mi se činio kao kul tip, pa hajde, zašto ne, zanimao me. Tako sam posudila knjigu „Zaljubljeni duhovi“ i otišla svojim putem obavljati stvari. Moram reći da nikada, nikada, nikada prije nisam vidjela Zorana, ali znala sam kako izgleda. Vidjela neku sliku u medijima, na društvenim mrežama ili tako nešto. Ništa čudno. Međutim, nekih dva sata poslije, baš taj dan kad sam prvi put u životu imala nešto njegovo kod sebe, srela sam ga u trgovini. Isprva sam ga gledala ne razumjevši jesam li ja luda il što, ali onda sam shvatila : „Ne, to je stvarno on!“. Kasnije, u slučaju da si pomislim kako sam zacijelo malo zabrijala, krenuo je sa svojim kolicima prema kasi na kojoj sam ja bila, ali potom ipak skrenuo u smjeru druge. Tako da sam i drugi put imala priliku uvjeriti se da sam ga stvarno vidjela. Da je kojim slučajem došao na moju kasu, ne znam bi li imala hrabrosti samo tako izvaditi knjigu iz torbe i obratiti mu se objašnjavajući da apsolutno ne mogu vjerovati da ga vidim. I to prvi put. Ne na nijedan drugi dan, nego od svih, baš taj, baš tih dva sata nakon što sam prvi put odlučila čitati Krušvara. To mi je bilo nevjerojatno. Književni sinkronicitet samo takav.

P.S. Odlična knjiga, slobodno ju pročitajte.

P.P.S. U svrhu zaštite nevinih i poštovanja prema Krušvarovoj privatnosti i osobnom miru, neću vam otkriti gdje čovjek kupuje.

3. Zoran Antičević u sobi (ovo može zazvučati senzacionalistički)

Veljača 2017. Bilo je vrijeme ispitnih rokova, i ja sam neko vrijeme bila doma. Ja sam u ležernoj atmosferi pila kavu u dnevnom boravku i čitala neki članak o sajmu u Njemačkoj i hrvatskim piscima koji idu na njega kao naši predstavnici. Ime autora i djela koje mi iz nekog razloga odzvonilo bilo je Zoran Antičević, „Evanđelje tame“. Bilo mi je odnekud poznato i onda sam shvatila da sam prije nekog vremena u nekom drugom članku pročitala nešto gdje se on spominjao pa sam si rekla da ću tu knjigu čitati. Nešto sitno nakon toga, odlučila sam otići u bratovu sobu vidjeti što ima za čitanje, jer trenutno kod sebe nisam imala ništa. Mi nismo obitelj koja nešto previše kupuje knjige, ali moj brat nekako uvijek uspije imati nešto novo i zanimljivo kod sebe što si mogu privremeno prisvojiti. Kad sam krenula pogledati što ima, na stolu mu se nalazila upravo ta knjiga, „Evanđelje tame“ Zorana Antičevića. Bila sam zadivljena nad tim prizorom.

Kako se nikad prije nije dogodilo tako nešto? Nisam odlučila čitati Antičevića ni dan prije ni dan poslije, niti bila potaknuta da odem u bratovu sobu neki drugi dan. Baš netom nakon čitanja tog članka, odlučim ga čitati, dignem se, odem u sobu, vidim tu knjigu na stolu.

Kasnije sam mu to ispričala i kratko se složio sa zanimljivošću te situacije. Rekao mi je da je znao otići sa Zoranom na kavu kad su oboje bili u Poreču, pa mu je on i dao knjigu.


4. Još jedan susret u trgovini

Ovo nije ništa previše izravno uzročno-posljedično, ali svejedno mi je bilo fora. Jednog sam dana, samo tako, hodala tražeći nešto i vidjela Ingrid Divković u trgovini. U sebi sam se kratko nasmiješila i nastavila u smjeru u kojem sam kretala (različitom od njezina). Bila sam oduševljena koliko je još ljepša uživo. I mislila si, kad bi Ingrid samo znala, dok tako gleda prema gore i misli o nečem sasvim desetom, znala da se na deset minuta hoda odavde, u mojoj sobi, na mojoj polici, nalazi primjerak njezine knjige koji sam kupila prije nekoliko mjeseci, i koji bi tako rado bio potpisan njenim potpisom.

Nema komentara :

Objavi komentar