Kolumne

utorak, 6. lipnja 2017.

Učini(mo) pisanje ponovno velikim


Ubojstvo lektirom (masakriraj me nježnije, molim te)

Piše: Clara C.

Hrvatski jezik je bio moj omiljen predmet u školi (uz engleski i povijest, ali to je manje bitno za ovaj tekst). U osnovnoj više nego srednjoj,  u nižim razredima osnovne više nego u višim. Iako iz ove perspektive cijenim velik dio nasljeđa gimnazijskog obrazovanja u tom predmetu, činjenica je da je taj program zastario, nefunkcionalan i neopisivo odsječen od potreba stvarnoga svijeta.

Jedna od stvari koju sam kao ljubitelj knjiga najviše mrzila u tom programu bile su lektire. Ako mene pitate, ono što trebate napraviti ukoliko želite da većina populacije ne usvoji naviku povremenog ili redovitog  čitanja, jest ostaviti učenike na milost i nemilost hrvatskog popisa lektire.

Lektire, kao i većina vršnjaka, uglavnom nisam čitala. Tu i tamo bi se pojavila neka koja bi mi se svidjela i koju sam sa zadovoljstvom pročitala i obradila, ali za ostatak, bilo je dovoljno prepisati i preoblikovati sadržaj i književnu analizu s interneta ili od nekog starijeg učenika.

U tim godinama nisam previše preispitivala zašto je tome tako, niti dovodila u pitanje valjanost programa. Tako je to jer eto, tako treba biti. Moj čitateljski život u slobodno vrijeme bio je mnogo ljepši i živopisniji od onog školskog. Hvata me jeza od pomisli da je taj školski mogao biti jedini koji sam iskusila. Naposljetku, nemali broj ljudi koje znam ima siromašno čitateljsko iskustvo izvan tog sustava. A moje mišljenje je i – zbog tog sustava.

Kad kažem da većina vršnjaka uglavnom ne čita lektire, nažalost, ne pretjerujem. Ne bih rekla da je to bila stvar izoliranih pojedinaca iz moje okoline pa da na temelju nekoliko uzoraka donosim ovakve zaključke, već stanje kojim je zahvaćena većina učeničke populacije.  Većinu nas zaista nije bilo briga za većinu lektire.

Ali, zašto?

Jednom sam u nekom članku pročitala navode nepoznate mi osobe (vjerojatno se ovo odnosi na srednjoškolski) koja govori nešto na tragu toga da je program hrvatskog jezika zapravo povijest književnosti koja u nekim segmentima ili u potpunosti, valjda,  učenika priprema za studij komparativne književnosti i ništa mimo toga. Ne mogu se sjetiti detalja i poante članka, ali znam da sam mislila : „da, cijela besmisao organizacije i provedbe tog programa leži u tome.“  Srednjoškolsko obrađivanje književnosti je previše jednosmjerno, previše jednodimenzionalno, suhoparno, skučeno i nepotrebno.

Sjećam se kad sam u sedmom razredu u svlačionici nakon tjelesnog sudjelovala u razgovoru o lektiri s prijateljicom iz razreda. „Da se čita na primjer R.L. Stine, onda bih i ja čitala lektiru. Meni je to zanimljivo.“  Književni snob u meni se nasmijao na to. „Pa ne možeš čitati R. L. Stinea u školi“ – rekla sam. „To je preneozbiljno.“

Pa ipak, danas razmišljam dosta drugačije pa se pitam i sama :  „Zašto ne čitamo R.L.Stinea u školi? Tko nas je uvjerio da to ne smijemo, da tu tomu nije mjesto?“

„Znaš li da u Italiji za lektiru imaju Harryja Pottera?“ – rekla mi je nakon toga.

To me oduševilo. „Pa da, njima je to najnormalnija stvar“ – tako su nekako tekle daljnje razmjene misli. Iako nisam bila posebni obožavatelj Harry Pottera (pročitala sam prvu knjigu s deset godina, i dan danas stojim na tome), nisam mogla vjerovati da tamo negdje u Italiji, u naprednijem i civiliziranijem društvu, naši vršnjaci čitaju nešto što je tako važan dio današnje kulture i da nikome to nije čudno. Nema šanse da bi se takvo što dogodilo kod nas.

Nas muče s knjigama  koje nemaju nikakva odjeka u suvremenom društvu, koje nas neće natjerati da kopamo dublje i otkrijemo što još književnost nudi.  Knjigama koje uostalom, ne razumijemo jer je jezik previše arhaičan ili nas nije briga jer nisu relevantne za naše godine. Istina je da nisam zagovaratelj izbacivanja klasika, pravljenja da povijest koja nas je dovela do ovoga što jesmo ne postoji, ali to ne treba raditi na način na koji se to dosad provodilo.

Prema mojem mišljenju, glavni problemi lektire i pristupu književnosti u programu hrvatskog u školama su ovi :

1. Demonizacija i tabuiziranje cjelokupne suvremene literature – premisa da djelo može vrijediti samo ako je staro kao predvodnica toga
2. Preopterećenost književnim teoretiziranjem koje skreće pozornost sa šire važnosti djela
3. Isto to teoretiziranje koje nas uči da književnost nije tu da bi se u njoj uživalo, nego da bi se maltretiralo pojedinca bezumnim seciranjem svake rečenice radi bezumnog seciranja svake rečenice

Za nezainteresiranost velikog broja mladih za čitanje i disfunkcionalnost čitateljske mase definitivno upirem prstom u ovaj sustav i ovo što radi.

Ako se pitate zašto mladi ne čitaju, pogledajte što moraju čitati ili posjetite sat lektire. Pogledajte kako ih se odgaja.

Bila sam oduševljena mnogokojim naslovima u popisu lektire nikad provedene kurikularne reforme. Konačno malo svježine, novine, dodira s današnjim svijetom koje bi malo za promjenu možda i mogle utjecati na emocionalnu inteligenciju ili dobrobit učenika. Šteta što zasad ništa od toga.

Prema mojem mišljenju, neke klasike trebalo bi izbaciti, neke obraditi brže i suziti. Satovi lektire trebali bi izgledati više kao rasprave u čitateljskim klubovima, a manje kao prisila na upijanje nevažnih informacija. Teorija književnosti tu da produbi i unaprijedi konzumiranje književnog teksta, a ne da sama sebi bude svrha. Dati učenicima raznolikost i slobodu, u djelima, u perspektivama pristupa, kritici. Učiti ih da su slobodni čitati što žele i  misliti što misle. Zamislite kakvo bi to funckionalno društvo bilo, kad bismo aplicirali takav pristup i na druge stvari.

Danas se kao znatiželjnik vraćam knjigama koje u srednjoj nisam htjela ni blizu sebe. Nekima ne, neke ne želim ni sada. U tome je stvar. Škola nas može naučiti čitanju, a onda se pojedinac sam nadograđuje u skladu s afinitetima i ovim i onim životnim razdobljima (mislim na godine i zrelost pod time).

Ovako ih samo ubija…


P.S. Nježnije, molim vas, nježnije.

Masakrirajte ih nježnije.

2 komentara :

  1. Zanimljiv tekst. Osobno smatram da bi godišnje recimo samo 3 knjige trebale biti obvezne svim učenicima da pročitaju i obrade. Pored toga, trebao bi postojati i vrlo dugačak popis (možda i 50-ak naslova po godini), predloženih knjiga, od kojih bi svaki učenik trebao odabrati bilo kojih 6, pročitati ih i predstaviti ih razredu u referatu. Ili bi mogao čak odabrati neku knjigu koja uopće nije na popisu. Međutim, problem s lektirama i kurikulumom je u tome što je nastava u srednjim školama organizirana kurikulumski tako da prati razvoj po razdobljima i povijesni tijek književnosti; dakle, od Ilijade i Odiseje pa do Antuna Šoljana, a lektirni naslovi zapravo prate taj raspored. Možda bi trebalo krenuti obrnutim smjerom: u 1. razredu srednje obrađivati 20. stoljeće pa ići unazad, u prošlost, a antiku obrađivati u 4. razredu ... Smatram da bi to bilo primjerenije mentalnom razvoju učenika ...

    OdgovoriIzbriši
  2. Na jednom od prvih satova hrvatskog u srednjoj profesorica nam je rekla isto to, kako misli da bi program trebao biti postavljen tako da se kreće od 20. stoljeća do Antike. I ja mislim da bi to bilo fantastično. Definitivno jest primjerenije mentalnom razvoju učenika. Samim razmišljam o tome, mozak mi biva ugodno stimuliran. Ipak, s druge strane, nije ni to odviše kreativno.
    Problemi bi time ostali skoro pa isti. Ideja je da se izađe iz tog starog kalupa štrebanja odabranih djela i autora po vremenskom slijedu jer to u realnom svijetu nema previše odjeka na "dušu" učenika i potrebe 21. stoljeća. Ne želim reći da to ne treba znati ili još gore, da sve to nije važno, ali to se treba znati prilagoditi i dozirati. Pa ako se netko nakon srednje želi baviti književnošću, dostupna mu je sva moguća literatura povijesti književnosti, samo naprijed.
    Ono što bih ja htjela vidjeti je multiperspektivnost i politematičnost. Zašto? Pa, iz razloga što kao prvo, mislim da cilj obrazovanja ne bi trebao biti mučenje učenika nefunkcionalnim informacijama, nego da ga se upozna s područjem koje će potencijalno proučavati, na pristupačan, zanimljiv i koristan način, ili da bar ima šire i primjenjivije znanje. Književnost bi također, prema mojem mišljenju trebala poticati na čitanje ili proučavanje književnosti, ne odmagati u tome.
    Recimo, mislim da bi bilo super kad bi se u prvom polugodištu srednje naučile osnove o karakteristikama svih vremenskih razdoblja, pravaca i nešto o najvažnijim predstavnicim i djelima, i osnovnim književnoteorijskim pojmovima. A onda se može detaljnije proučavati neko djelo iz kojeg god već razdoblja. Ubacila bih i da se nauči nešto o književnoj kritici, filozofiji književnosti, komparativne analize, pisanju osvrta na djelo i slično. Kao i neke ležernije teme. Jer realno, to je više dio današnjeg svijeta nego srednjoškolski program. A da ne pričam kako književnost nije samo kronološki slijed napisanih knjiga. Iako naoko kompliciraniji, takvi i slični programi bili bi puno manje opterećujući i zamorni, a daleko korisniji.
    Ograničen broj obaveznih lektira i slobodniji izbor i referat su odllična ideja. Apliciranje toga bi promijenilo toliko toga.

    Clara

    OdgovoriIzbriši