Snježana Akrap-Sušac | Krakov – „Vani su padali pijanci umjesto snijega“ (Prvi dio)

Nepravedno sam započela priču o Krakovu, stavljajući u naslov baš ove stihove Enesa Kiševića.Na njih me asocirao moj prvi susret s tim iznimno interesantnom gradom. Kao i obično, gotovo ni ne pogledavši sobu, iz hotela smo se odmah uputili u petnaestak minuta udaljeni centar grada . Bila je to topla rujanska noć. Grad prepun najviše mladih ljudi, točnije pijanih mladih ljudi, a sam centar pun dućana s istaknutim natpisom : „Alkohol – 24 sata“. Našlo se,doduše, i nekolicina trijeznih. Svi su bili veseli, a mir je , vjerojatno, održavala policija koja je stalno kružila automobilom.Prošetali smo Glavnim trgom, jednim od najvećih u Europi . Poput obruba, kafić do kafića, svi puni domaćih i stranaca.Na sredini Trga naši prijatelji iz teatra „Kto“ raspremaju rekvizite nakon predstave „Sljepoća“, rađenoj po romanu nobelovca Saramaga. Ostavljamo ih da na miru rade, a naši pogledi su bili usmjereni na gotičku „Baziliku sv. Marije“ pa na renesansu građevinu koja dijeli Trg na dva dijela. U njoj smo vidjeli, u jednom dnevnom obilasku, da se,uglavnom, prodaju suveniri.

Zadovoljni i umorni vraćamo se u hotel. Prvo jutro- trijezni u trijeznom Krakovu.Prva želja : Židovska četvrt Kazimierz.Na trgu kraj Stare sinagoge pijemo kavu i promatramo ljude poput nas - turiste.Po kavu smo sami išli jer su nam objasnili da je danju u većini kafića samo jedan zaposlenik na šanku jer Poljaci smatraju da mi koji danju sjedimo u kafiću ništa ne radimo.( Kad bi mi to uveli ,nastala bi opća gužva! ). Ni u jednom gradu nisam vidjela toliko maštovito uređenih kafića.

Na malim turističkim autobusima piše da su proizvedeni u Schindlerovoj tvornici.Prisjećam se raznih dirljivih scena iz poznatoga filma „Schindlerova lista“ i posebice talmudskog citata ugraviranog na prstenu kojeg su mu Židovi poklonili : „Onaj koji spašava život jednom čovjeku, spašava cijeli svijet.“Sjećam se i svoje nevjerice kad sam se prvi puta susrela s temom holokausta, a koja traje još i danas. Nakon toliko pročitanih knjiga i odgledanih filmova, zapitanost i zgražanje nad onom što se dogodilo još traje u meni istim intenzitetom. Sjetno se spuštamo prema Glavnom trgu, a ususret nam dolaze nasmiješena lica mladih Židova, jedne od nekoliko grupa koje smo toga dana susreli.Gledam ih i znam da u obližnji Ausvicz neću ići. Mislim da očaj još uvijek izbija iz svake barake, svakog kamenčića.,svake travke...S tim se slikama ne želim suočiti.

(Nastavak će biti u vedrom tonu !)