Kolumne

srijeda, 14. lipnja 2017.

Mario Lovreković | Umrli


Akustika u zraku, pažnja mrtvog čovjeka kroz, strahom, potrošene riječi,
protok suza, tuge, žalosti, pored kojih nitko osim nas neće znati leći.
Radost, trudna, ma kakva bila, ne prodire do nas,
mi znamo kako umrijeti, uvijek sami, ne trebamo spas.

Ubili smo sve što čast i ponos, ostalima, svijetu čine,
blagoslov naš je što jedemo, koru, od crnog' kruha posvećene nam tmine.
Meka je, što drugima to nije, uživamo hranu što nam majka nudi,
mrzimo polako, prilaze nam brzo, što gledaju nas ljudi.

Duše su im zatvoreno sjeme, dobro koje nikad' neće saditi,
topla su im lica, 'zalud, krv će se, slaveći se, radosna ohladiti.

Djeca koja žive, i misle da to mogu, i poigraju se sa smrti,
oni koji kroče, a to zapravo ne mogu, a beskrajni im puti.
Umrli smo, lako, podatne smo tamne plijesni ždrijelo,
umotani zajedno, kako priliči nam, zajedno smo iste smrti tijelo.

Nema komentara :

Objavi komentar