Kolumne

srijeda, 28. lipnja 2017.

Krunoslav Mrkoci | Status suvremenog hrvatskog pjesništva




1) Nekim piscima i pjesnicima sudbina i vrijeme dopuste da ostanu zapamćeni i prisutni i u svijesti kasnijih vremena, dok neki, čak i dobre kvalitete, potonu u zaborav. Kako vrijeme prolazi, a broj stanovnika planete raste (a time i broj pisaca i pjesnika) i sudbina i vrijeme imaju sve teži zadatak.
Samo u maloj zemlji Hrvatskoj (po broju stanovnika veličinom pola grada New Yorka) koliko nas piše i objavljuje! No, prepustimo i pustimo vremenu i sudbini da odrade svoje, jer protiv njih smo ionako nemoćni.

2) Uzevši u obzir ukupni tijek vremena, kroz stoljeća i epohe, uočavamo da se s vremena na vrijeme neki fenomeni u svijetu europske kulture i umjetnosti ponavljaju. Ciklička pojava i ponavljanje razdoblja s vrlo sličnim karakteristikama, tj. s karakteristikama sličnih predznaka i razvojnih tendencija imaju svoje uzroke i izvorište, najvjerojatnije, u strukturi ljudske psihe i svijesti.

3) Svatko tko je malo pomnije proučavao povijest i strukturu europske umjetnosti i književnosti, vjerojatno je uočio takve podudarnosti. Na primjer - da razdoblje označeno u povijesti kao klasično razdoblje stare Grčke (5. i 4. st. pr. Krista), u mnogočemu - i po svojim idejama, i po eruptivnom procvatu te po konkretnom umjetničkom izrazu, usmjerenju i nastojanjima - odgovara kasnijoj europskoj renesansi 15. i 16. stoljeća. Na kraju krajeva, definicija renesanse (jedna od) je: obnova kulture i umjetnosti u Europi tijekom 15. i 16. stoljeća prema antičkim, tj. grčkim i rimskim uzorima. I unatoč našim stereotipnim predodžbama odnosa kršćanstva i katoličke Crkve prema pitanjima ljudskog tijela i spolnosti, ostaje činjenica da je na zidovima Sikstinske kapele Michelangelo izvorno naslikao hrpe golih ljudskih tijela u svoj njihovoj anatomskoj realnosti (tek su sljedeći pape naredili da im se intimni dijelovi malo pokriju).

Prema tom ključu:
- ako je grčka klasika 5. i 4. st. pr. Kr. = 15. i 16. stoljeće;
- grčki i italski helenizam od 3. do 1. st. pr. Kr. = barok 17. i 18. stoljeće.

Po svim karakteristikama dinamike, pokreta, razbarušenosti kipova, itd., helenistički kip "Laokoont i sinovi u borbi sa zmijama", sasvim lako mogao bi biti barokno djelo te stajati u perivoju koje talijanske barokne palače iz oko 1700. godine.                                                                                                    

4) Velika obnova hrvatske književnosti, jezika, kulture, pa i same nacionalne misli, započela je eruptivno pojavom hrvatskih iliraca u 1. polovici 19. stoljeća. Ukupno cijelo 19. stoljeće u hrvatskoj književnosti mogli bismo označiti kao svojevrsno arhajsko razdoblje moderne Hrvatske; jezik je obnovljen i standardiziran, i propisima i upotrebom u školstvu, književnosti i tisku.

U 19. stoljeću djeluju svi "veliki oci" i začetnici, poput Augusta Šenoe - utemeljitelj hrvatskog povijesnog romana i realizma u hrv. književnosti; potom Ante Kovačić, Petar Preradović, Silvije Strahimir Kranjčević te na prijelazu 19. u 20. stoljeće: Antun Gustav Matoš, Janko Polić Kamov (hrvatski Rimbaud), Vladimir Vidrić, itd.

5) Ukoliko je cjelokupno razdoblje, od sredine 19. stoljeća do 1. svjetskog rata (1914.), za hrvatsku književnost svojevrsno arhajsko razdoblje modernog doba, tada je 20. st. (naročito prva polovica i oko sredine stoljeća) doba vrhunske klasike u modernoj hrvatskoj književnosti, doba koje kvalitetom i smještajem svojih postignuća na vremensko-razvojnoj liniji odgovara renesansi i grčkom klasičnom dobu (Herodot, Sofoklo, Pindar, Platon).

Tijekom 20. stoljeća stvaraju klasici hrvatske književnosti i poezije koji ostvaruju po svemu zaista klasična ostvarenja, poput: Tina Ujevića, Antuna Branka Šimića, Miroslava Krleže, Ivana Gorana Kovačića, Dobriše Cesarića, itd.

6) Tijekom 2. polovice 20. stoljeća javjaju se predstavnici koji u odnosu na ranije spomenute pisce predstavljaju svojevrsni manirizam i odmak: Slavko Mihalić, predstavnik egzistencijalizma (još uvijek prilično «klasičan»), dok je Ivan Slamnig možda najočitiji predstavnik tzv. ludizma u poeziji i književnosti (od: poeta ludens = pjesnik koji se igra).

Mi, današnja generacija pisaca i pjesnika, i znanih i neznanih, koji živimo na početku 21. stoljeća pokazujemo snažne tendencije i prema psihologizaciji, kao i prema logičkoj i jezičnoj igri, pomalo na tragu opuštenoga Slamniga. Stoga, mi smo svi danas pomalo već u manirističko - baroknoj igri i suodnosu manirističke distorzije prema velikim hrvatskim pjesničkim klasicima 20. stoljeća.

Nema komentara :

Objavi komentar