Kolumne

srijeda, 17. svibnja 2017.

Sven Adam Ewin | Tišina


Tišina nema svoje kuće,
Ni boravišta ni adrese.
Obično dođe u svanuće
I tad se čudne stvari dese.

Pa čuješ sreću što se nada;
Pa čuješ zvijezdu što se mrvi;
Pa čuješ miso koja pada;
Pa čuješ govor svoje krvi.

Tišina nikad nije ista,
Uvijek ponešto u se stavi.
No ipak jednom bude čista,
Kad ti se kao ljubav javi.

I uhvati te ispod ruke,
I ti ne čuješ druge zvuke.

Nema komentara :

Objavi komentar