Kolumne

četvrtak, 4. svibnja 2017.

Sonja Smolec | Susan Abulhawa: Svitanja u Jeninu


Roman Susan Abulhava, Svitanja u Jeninu može se protumačiti na više načina, kao tragedija dvaju sukobljenih naroda, tragedija obitelji, osobna tragedija. Ono što je veoma bitno spomenuti i savjetovati svima koji knjigu još nisu čitali je – čitajte je bez ikakvih predrasuda. Zaboravite, ili barem pokušajte zaboraviti što ste ikad čuli o Palestini i Izraelu. A kad dođete do kraja knjige – budete David, Židov rođen kao musliman. Stavite se u njegovu situaciju. Budite Amal, njegova sestra čija ljubav među njima briše sve razlike.

Zašto ovakav uvod? Ovaj roman je veoma specifičan, iznosi mnogo informacija koje su nam i koje će nam, zahvaljujući prvenstveno politici i politici medija i ubuduće biti nedostupne.

Gdje je onda istina?

Istina je u tragediji svakog pojedinca.


U svakom ratu postavljaju se pitanja – tko je u pravu a tko u krivu? Nije tako jednostavno, no, odgovor na to ponudila nam je autorica pred sam kraj knjige:

„Bio je 31. ožujka 2002.

Dana 20. ožujka bombaš samoubojica ubio je sedam Izraelaca u Galileji u znak odmazde za izraelsko ubijanje trideset i jednog Palestinca 12. ožujka, koje je počinjeno u znak odmazde za ubijanje jedanaest Izraelaca 11. ožujka, a koje je počinjeno u znak odmazde za izraelsko ubijanje četrdeset Palestinaca 8. ožujka, i tako dalje i dalje.“

Odlazak u prošlost, traženje uzroka i posljedica neće niti čitatelja, niti ijedan narod dovesti do pravog i prvog izvora sukoba. Na taj način možemo otići do kamenog doba kad je susjed iz lijeve pećine ugledao mamuta prije nego susjed iz desne pećine ali je susjed iz desne pećine bio brži... Čiji je mamut? Čim počinje nezdravo natjecanje moje/tvoje, kad prestane podjela svega onoga čega ima za sve dosta – počinju sukobi. Mogli bi takvih primjera navesti bezbroj.

I upravo tu, u tragovima takvih sukoba, svoju korist nalaze oni koji u svojim rukama imaju novac, svima onima kojima nije interes da u svijetu igdje bude mir. Oružje ubija ali i proizvodi novi novac.

Svitanja u Jeninu definitivno je drama svih, kako Palestinaca tako i Izraelaca. I jednima i drugima obećano je ono što nitko nije mogao ispoštovati i u takvim sukobima potrebno je samo da jedno dvanaestogodišnje dijete baci kamen koji će pasti na krivu stranu crte, da se nađe netko treći tko će pubertetsko dokazivanje pretvorit u teror, a do stvarnog terora onda je vrlo tanka granica.

Tragedija obitelji Abulheja, tragedija je cijelog Palestinskog i Izraelskog naroda. Tek onda kad ni jedne ni u druge nećemo gledati na koji način se mole Bogu, tek onda ćemo, možda, biti bliže shvaćanju te tragedije.

Amal, koja je imala priliku i mogućnost otići iz Palestine kako bi se školovala i izbjegla buduće sukobe, svojim vanjskim ponašanjem s godinama se uklapa u društvo Amerikanaca. U svojoj nutrini ona je Palestinka koja trpi ne samo zbog sjećanja na ono što je sama proživjela već i zbog nemogućnosti da nešto napravi u društvu u kojem samim time što je Palestinka ona je osoba od nepovjerenja, bit će privođena i ispitivana o stvarima o kojima nema pojma.

Cijela priča je zatvoren krug. Tako je i napisana. Već na samom početku autorica nas upoznaje sa situacijom 2002. godine u kojoj se Amal našla povratkom u Palestinu. Tek onda krećemo u prošlost, u 1941. godinu koja je inače i za ostali svijet, za narode i granice mnogih država, bila prijelomna.

Amal nam se obraća kroz glas Susan Abulhawa. Kako ona reagira kad se nakon dvadesetak godina s kćeri vraća u Palestinu? Evo što za nju znači povratak iz luksuznog doma u mjesto gdje je rođena...

„Zastala sam, raširila ruke da dotaknem zidove s obje strane ulice te sam dlanovima pelazila preko kamenja viših, zgusnutijih kuća.“

Amal kćer dovodi u grad gdje je rođena i odrasla, gdje je upoznala njenog oca, ljubav svog života. Vratila se u grad izbjeglica, prije mnogo godina iseljenih iz svojih domova, preplašenih. U gradu koji je pretvoren u jedan oblik logora rađaju se nove generacije djece, ginu mnogi bez obzira na godine i jesu li muško ili žensko. Grad je postao tempirana bomba u kojem žive ljudi koji više ne mogu i ne žele prihvatiti život na koji su bili prisiljeni.

Emocije koje su godinama bile zaključane onako kako ju je majka naučila, na ovom mjestu prokuljaju poput vulkana. Amal se napokon usuđuje pokazati svu svoju ljubav prema kćeri, ljubav koje se bojala da bi je, ako na trenutak popusti, mogla slomiti.

S druge strane imamo sliku izraelskog vojnika, mladog, kojem još ni brada nije pošteno izrasla. Amal, i u zadnjim trenucima svog života ostaje majka. Ne mrzi, razumije. Taj vojnik i ona razumiju se bez izgovorene riječi. Ona zna zašto je on tu i zašto ne bi volio biti tu gdje je. On u njenom pogledu vidi da ona zna...

Kako ne bih pričala kao netko tko samo analizira politiku sukoba, moram se vratiti na sam početak knjige, na opise mjesta i prirode koji su, očito je, napisani s veoma mnogo ljubavi i autoričinog umijeća da nam to riječima prenese, da ih ne samo čitamo već vidimo. Na jednak način predstavila nam je kulturu svog naroda, njihova vjerovanja, običaje, odnose u obitelji. Ljubav.

"Još je bio mrak - samo su dječica spavala - kad su se seljani Ein Hoda pripremali za izvođenje prvog jutarnjeg namaza, prve od pet dnevnih molitvi. Mjesec gotovu pun, visio je nisko, poput kopčekoja spaja zemlju s nebo, poput tračka obećanja..."

Ovu izuzetnu knjigu objavila ja naklada Iris Illyrica, ožujak 2017.

Nema komentara :

Objavi komentar