Ana – Marija Posavec | Tanja Belobrajdić: Crni kaput

Iskorjenjivanje nevinosti i ubojstvo Vukovara

Tanja Belobrajdić, Crni kaput, Gradska knjižnica Vukovar, Vukovar, 2015.

    Romaneskni prvijenac vukovarske spisateljice Tanje Belobrajdić, naslovljen simboličnom sintagmatskom konstrukcijom „Crni kaput“ u suvremenom hrvatskom romanu nastavlja obrađivati problematiku ratnih stradanja u Hrvatskoj početkom devedesetih. Na stotinu sedamdeset i pet stranica pripovjedački glas hrvatskog branitelja i mučenika isprepliće fabularnu liniju djetinjstva, mladosti te ratne sadašnjosti - pojavne zbilje rata koja mijenja čovjeka u svim ljudskim sferama iz temelja; dakle, u tekstu je prisutna homodijegetička analepsa s iterativnim pripovijedanjem.

   
Na početku romana upoznajemo Antu koji pripovijeda o djetinjstvu, priziva i vješto oslikava obitelj što ju čine otac, baka i djed u zaseoku nazvanim Đavolaš, blizu Vinkovaca. Konstrukcijska linija teksta „Crnog kaputa“ prikazuje neraskidiva prijateljstava iz djetinjstva, prve i vječne ljubavi, gotovo lirski opis nevinosti i bezbrižnosti muške i ženske mladosti, odrastanje i sazrijevanje s ponekim obiteljskim nesuglasicama. Ista se linija beskrupulozno prekida namjernim pripovjednim šokom – ubačajem granate Rata s velikim R koja u motivskim temeljima trese tijelo teksta i otvara ga pripovjedačevoj, ratom zagađenoj teškoj sadašnjosti. U ratu dragovoljno sudjeluju Ante, Đuro (nadimkom Rus), Dinko, Cendro i Švabo – posebni u karakterizaciji i psihologizaciji, tekstu i pripovjedaču potrebni te vrijedni za razvoj fabule.

Belobrajdić u neprekidnom retrospektivnom impulsu s ratne sadašnjosti na sretniju prošlost otkriva postojanje snažnih, u obiteljskoj genezi zacrtanih mitsko-simboličkih sklopova gdje imena obilježuju sudbinu likova – kako u mladosti, tako i u neprijateljskom zarobljeništvu. Svaki je Ante, prema logici mučitelja, ime dobio po poglavniku Paveliću – samim je tim u očima mučitelja i potencijalni ustaša. To je dovoljni razlog za nasilje, demonsko iživljavanje, ponižavanje, silovanje i naposljetku – ubijanje. Osim stradanja gradova, zavičaja i ljudi, akcijska se napetost u romanu postiže opisom psiholoških stanja likova na prvoj crti bojišnice dok se razara Grad (Vukovar) – u momentima kad golobradi prijatelji stoje jedan uz drugoga, brane se i čuvaju s manjkom ratne artiljerije, dijele jedan s drugim mesni narezak i sardine upitne kvalitete, bodre se  srcem i bore protiv neprijatelja, ali i sebe.

Belobrajdić kroz Antu otvara niz drugih, nezanemarivih pitanja u (anti)ratnoj književnosti: ugrozu i razaranje Vukovara (o kojem se slušalo i mnogo pisalo, a informaciju je o njegovoj sudbini dobio cijeli svijet); pitanje vjere u Boga (na čijoj je strani Gospod Bog – „njihovoj“ ili „našoj“, ovisi li od dana ili...?), opće pitanje ljudskosti/humanosti te (ne)postojanje granica zvjerstva u čovjeku (silovanje mlade djevojke u zarobljeništvu pred majkom); pitanje žena, muškaraca i djece (oficirsko nasilno ponašanje nad djetetom dok majka zapomaže); fizičke i duhovne patnje (kontinuirano premlaćivanje zarobljenika, vezivanje uokvirene teške slike poglavnika na leđa zarobljenoga branitelja); smisla života nakon preživljavanja ratnih strahota i nenadomjestivih gubitaka (kako doći, ako se rat preživi, pred oči roditeljima poginulih prijatelja...?).

   
Prozno štivo Tanje Belobrajdić problematizira običnog, malog čovjeka, njegovu ulogu u obrani domovine, suprotstavlja kukavičluk i junaštvo među kojima jasno ističe tanku granicu i perspektivu promatrača/čitatelja. Hiperosjetljivost se osjeća u nesvjesnim stanjima glavnog tekstualnog subjekta što pokreće osobnu elaboraciju. Ratna dramatika sadašnje je njegovo, pojavno i zbiljsko mjesto iz kojeg se vješto teleportira u prošlost kako bi „ostao normalan“ i istrpio neprijateljsko mučenje. Gubitak prijatelja, brutalne scene kancerogeno proširenog rata kako na sudbinu Grada, tako i kroz Belobrajdičin tekst – razlamaju granicu fikcije i fakcije, signalizirajući pak frakciju čovjeka kojemu se, osim fijuka granata, tromblona, krvavih slika i ubojstava, u kosti zauvijek uvlači – strah. Upozoriti je i na važnost prohodnog lajtmotiva crnoga kaputa – od djetinjstva, odrastanja i sazrijevanja, ratne stvarnosti te posljednje stranice romana, o kojemu je važno promisliti te zauzeti stav.

   
Čitatelji bez snažnog želuca; ponajprije oni što nisu skloni objektivno se suočiti s prikazom cijele palete ratne problematike ženskog ratnog pisma (!) u književnosti – trebali bi obratiti pozornost na „Crni kaput“, kao i na prozni tekst osječke književnice Ivane Šojat „Jom Kipur“. Višeslojnost romana potvrđuje jasnu/dvostruku namjeru fikcije (potvrđivanje stvarnosti) u romanu o Domovinskom ratu. S razlogom je, dakle, tekst Tanje Belobrajdić plasiran u finale VBZ-a za najbolji neobjavljeni roman, 2014. godine. O konstrukciji „perspektive nametanja ravnoteže zločina“ u ovome romanu nemoguće je pridavati ozbiljnu pozornost, ako se teksta prihvati čitatelj koji tekst o ratu – znade čitati i ima ga volju razumjeti.

   
Rat za Hrvatsku je bio, još uvijek jest i zasigurno će u hrvatskoj suvremenoj književnosti ostati neiscrpno vrelo za nastanak novih književnih tekstova što problematiziraju, promišljaju i zaključuju o stvarnom povijesnom događaju uz koji se vežu mnoga mučna, ali i herojska sjećanja. Roman „Crni kaput“ Tanje Belobrajdić brutalno i iskreno pokazuje krvavu narav Rata s velikim R, a takvim prikazom i odgovarajućom obradom potvrđuje onu i mudru narodnu „Ne ponovilo se nikad više...“