Kolumne

subota, 27. svibnja 2017.

Robert Janeš | ČUDO ili čudo


Rekla mi je jedna osoba danas da je dokazano da čuda postoje, značajno naglasivši 'dokazano'. I da ona vjeruje u čuda, to je jasno, ne?. Mislim si - ako vjeruje, zašto treba dokaze u to što vjeruje?

Mladi čovjek u čekaonici dežurne ambulante čudio se moći akupunkture kojom su pomogli psu što nije mogao mokriti devet mjeseci. Nakon akupunkturnog tretmana pas star devet godina u nekoliko je minuta počeo mokriti sve ono proteklih devet mjeseci pospremljeno i pomladio se za devet godina. – Postao je štene - pomislio sam, a odmah nakon toga – Ima li to veze s ovim poplavama proteklih dana? – U svakom slučaju: Čudo jedno, ta akupunktura!

Žena koja je došla u suzama od bolova čudila se čudesnoj moći injekcije koja joj je u nekoliko minuta bol smanjila na podnošljivu razinu.

Ja sam se čudio kako se broj pacijenata u samo deset minuta nedjeljnog jutra popeo s dva na dvadeset. Zašto se čuda ne događaju vikendom pa ljudi ne bi trebali dolaziti u dežurnu ambulantu nedjeljom ujutro jer imaju bolove? Zar se i čuda odmaraju vikendom? Ili su ljudi preosjetljivi? Nepažljivi prema sebi, svom zdravlju i posljedice osjećaju tek onda kad se opuste ili nađu vremena za sebe... Zar samo velika čuda postoje?

Zar nema malih, neobaveznih, nebitnih čuda poput onih kada nas nešto zaboli pa pomislimo – Kad bi se sad desilo čudo pa da me prestane boljeti jer je nedjelja ujutro i rade samo dežurne ambulante i hitne službe? (A možda je čudo da te ustanove uopće i rade).

Jedno veliko čudo je život sam po sebi. Naučnici će reći da to je najznačajnija prirodna pojava najkompleksnijih kemijsko-fizikalnih svojstava od kojih su mnoga još sasvim neistražena i nepoznata pa time ne postoji točna definicija života. Čudo. Filozofi će reći da je život traženje smisla života. Neki će reći besmisla... u svakom slučaju čudo samo po sebi.

Poznajem čovjeka koji je zorom dočekivao sunce i u suton ga ispraćao gledajući u njega, te tako upijao sunčevu energiju kako bi lakše kročio kroz život. Pitam ga kako se snalazio u ovim našim krajevima kad se danima teška naoblaka nije micala s neba i od sunca nije bilo ni S, je li nekim čudom uspio poletjeti, pronaći sunce gdje ga nema, zahvaljujući providnosti, čudu nekom. Kaže da nije trebao tražiti čuda, samo čekati da sunce pronađe njega, a fotoni ionako nesmetano prolaze kroz oblake, i još k tome može duže zuriti u smjeru prema suncu zahvaljujući baš tim oblacima.

I tako, čuda su oko nas posvuda. Ljubav je također jedno veliko čudo koje se događa.

Oni koji nikad nisu ljubili nađu se u čudu kad se zaljube – Što mi se to događa? – pitaju se u nevjerici i strahu. – Je li to nešto opasno? Kakvo mi se to čudo dogodilo?

Oni drugi pak, veterani ljubavi, kad nakon svih mogućih razočaranja u ljubavi odjednom shvate da mogu voljeti nekoga tako da to ne mogu izraziti ni riječima ni djelima, kažu - Volim te čudo!

Nema komentara :

Objavi komentar