Kolumne

utorak, 30. svibnja 2017.

Nada Vukašinović | Dodir


Bio je okrenut prozoru i pratio užurbane pokrete na ulici. Ljudi su bešumno glavinjali gore - dolje, lijevo-desno i nestajali iz njegova vidnog polja. Sjedio je sam u ogromnom, ostakljenom izlogu restorana. Zabavljao se promatrajući umotane ljudske spodobe kako se skrivaju od snijega i otresaju s kaputa i kose teške, mokre krpe. Veselio se snijegu iako nije bio pripremljen za ovakvo vrijeme. Nije ga smetalo što mu je promočio kaput, što je bez šala i što nema duboke cipele.

Volio je ovaj grad. Otkrivao ga je kada je kao dječak došao na školovanje. Dugo je živio na različitim adresama, po domovima, dvorišnim kućicama, iznajmljenim stanovima.

Nedaleko od ovog mjesta gdje sada sjedi, bio je klub oblijepljen novinama. Neobična dekoracija zidova u to vrijeme. Plesnjak sa živom glazbom. Uvijek je stajao sam ispred pozornice i slušao svirku.

Pogled kroz prozor mu je na trenutak zaklonila crno bijela slika sitne žene. U ruci je držala blokić i olovku. Misli su se rasule. Izgubio je nit. Pokušao se pribrati.

Stajala je pred njim strpljivo i ljubazno nasmiješena. Rekla je nešto od onih uobičajenih fraza u restoranima.

Trudila se zadržati osmijeh na licu i kada je naručio pohanog soma i krumpir salatu.

- Kasni ručak ili rana večera ?

- Volim dugo spavati, a na odmoru sam pa i ne gledam na sat.

- Vidjet ću što mogu učiniti!

Nije bio gladan. Naručio je soma, iako je znao da to i nije uobičajena narudžba u centru metropole, samo da osjeti miris rijeke.

Stvari se događaju i onda kada mi ne znamo za njih. Ljudi su se mijenjali, bolovali, spajali se i razdvajali, starili, a on je u rukama čvrsto držao tih nekoliko godina. Sve je ostalo tu u tom malom isječku grada, u tih nekoliko ulica, u tih nekoliko godina.

- Tu mi je bilo dobro. Sve drugo je bilo u prolazu.

Svaki puta se iznenadi kada pomisli koliko ima godina i koliko toga pamti.

Je li to ono pravo, je li bilo lijepo i dovoljno?

Hoće li i smrt biti lijepa? Obišao je danas i groblje. Često se zaustavljao i nešto zapisivao. Pored jednog neuglednog nadgrobnog spomenika dugo je stajao.

Jedna misao je sustizala drugu. Gužvao je maramicu u džepu. Okrenuo se. Hodao je polako, bez okretanja. Noge su se pomicale, a on je ostajao. Snijeg mu je vlažio lice.

Jedna slika je ostala zamrznuta u vremenu i prostoru. Pitao ju je “ Šetnja ili ručak?” Kao da je bujica sjećanja čekala taj trenutak.

Odlučila se za šetnju. Ispružila je svoje dlanove i dodirnula ga. Ruke su ostale iste. Dodir je bio mekan. Osjetio je tu toplinu na svojim ukočenim prstima.

Dobio je neobičnu poruku i dogovorio susret, danas u ovom restoranu.

- Gospodine pohani som i krumpir salata! Želite li čašu iločkog traminca?

- Onda, iločki traminac ! – nasmiješio se.

Dva komada pohanog soma dodirivala su se u sredini tanjura, četvrtina limuna na rubu, a u zdjelici krumpir salata.

Som je mirisao po rijeci.

- Tko zna koliko puta je odmrzavan? Ipak, trudili su se.

Pogledao je svoje ruke s priborom. Čudne, tuđe ruke, prsti malo podignuti poput glava ribe. Prsti već iskrivljeni i ukočeni. Pisala mu je o tome.

Miris soma vratio ga je na ono toplo mjesto na rijeci, žuto i mutno od ilovače. Stoje u vodi iznad koljena, dodiruju se ramenima, jedno pored drugoga i zabacuju udicu što dalje. Šute da ne uznemire ribe. S vremena na vrijeme mašu rukama i tjeraju komarce. Noge im propadaju u topli mulj. Listove im golica riječna trava i šaš.

Smiju se. Sve manje i manje ribice su na udici. Vraćaju ih u rijeku. Natječu se tko će uloviti manju ribicu.

I onda, visoko iznad njezine glave, pravi, pravcati som. Glasno se smijala i poskakivala. Blato je pljuskalo uokolo. Som se izvio i zablistao u zraku.Tada je primijetio njezine ruke. Prsti okrenuti prema gore, poput glava ribica. Som im je nekako skliznuo s udice, bučno udario repom po zamuljanoj površini i duboko zaronio.

- Što bih mogla drugo, nego da ti pišem? Moja pisma su poruke u boci koje kao da putuju do Japana. Rekla bih ti nešto, ali nemam vremena.

Nije razmišljao o tome. Želio je samo mir.

- Ako nemaš vremena, nećeš mi reći, je li tako?

I nije imala vremena. I nije mu ništa rekla.

- Želite li još nešto naručiti?

- Ne još. Čekam nekoga.

Ispred prozora restorana nekakvo komešanje zaokupi mu pozornost. Mlada žena čvrsto drži ručicu dječaka od kakvih pet ili šest godina, a u drugoj otvoreni kišobran.

Dječak vuče svoju ruku iz majčine i pokušava se okrenuti nazad prema parkiralištu.

Na trenutak se otrgnuo i potrčao preko pločnika. Majka ga čvrsto uhvati za kapuljaču jakne, čučne pored njega i briše lice.

Žena ima kratku plavu kosu i crveni šal dvostruko omotan oko vrata.

Ulaze u restoran. Prilaze mu. Ona ima još tragove snijega na kosi i licu, smije se i plave oči joj se smiješe. Na obrazima jamice. Odlaže vunene rukavice na stol i pruža mu ruku. Dodir mu je poznat.Topli i mekani prsti u njegovoj ruci. Dječak se čvrsto drži za majčin kaput i proviruje iza nje. Plav je i oči su mu plave. Bucmast, s jamicom na licu.

- Imali smo mali nesporazum. Sad je sve riješeno. dogovorili smo se.

- Gospodine, ja sam Lidijina kći, a ovo je moj sin Matko. Mama mi je pokazala vašu fotografiju, a ovo je pismo za vas. Matko je vaš unuk.

Ustao je, koljena su mu bila slaba, pridržavao se za stol i naslonio se na ramena mlade žene. Zagrlila ga je, kosa joj je bila mokra i mirisala na rijeku, na riječne trave i šaš, na ono toplo mjesto gdje je bio najprije.

Nema komentara :

Objavi komentar