Kolumne

srijeda, 24. svibnja 2017.

Dragan Miščević | Upaljač ili fajerca



Tko je čitao Crno zlato Matka Pejića znat će o kakvoj je skupocjenoj  stvarčici riječ. Upaljač iliti fajerca ¹ bila je dominantna naprava svakog iole imućnijeg pušača, ali i nepušača. Nedjeljom su kućegazde zauzimale prazan stol, čistili i glancali svoje fajerce, mijenjali kremen i dolijevali benzin, regulirali plamen te širili nozdrve uživajući u nimalo otmjenom mirisu benzina. Ponekad je i vatu natopljenu benzinom valjalo izvaditi i zamijeniti.

A taj odgovorni zadatak oduzimao je čovjeku podosta vremena, stoga je nedjelja prije ručka bio najzgodniji trenutak da se čovjek posveti tom važnom poslu.

Naravno da moj otac nije imao upaljač, nego je pripaljivao cigarete sigurnosnim žigicama, a te sigurnosne žigice / šibice bile su toliko sigurne da si morao biti podalje od suhe trave, suhog sijena i suhe slame jer kad kresneš šibicom o hrapavu površinu kutije, glava poleti kao raketa baš onamo gdje ne treba i učas izazove plamen, a bogme  nije jedanput završila u nečijoj kosi.

Ali, upaljač su pedesetih godina, dvadesetog stoljeća, imali rijetki. Uglavnom selske gazde i otmjenija gospoda. Jedan bivši ministar je godinama obećavao mom ocu da će  iz Njemačke donijeti upaljač  i to onaj  pravi tauz(e)ndcinder, koji pali tisuću puta  jer mu moj otac često pokosi voćnjak oko vikendice ili pomogne isprazniti bocu rakije ili vina. Ali to se obećanje jedva jednom ispunilo i to kada upaljač i nije predstavljao baš nešto posebno.

Mi smo bili dobrostojeća obitelj. Imali smo svoju kućicu, štalicu, kravicu, konjiće, kokice, patkice, guščice, purice i svoje livade i njive i bašče ²   i veliki voćar pun šljiva, jabuka, krušaka i višanja i zato su me roditelji upozoravali da tuđe stvari ne smijem donositi kući. Bilo je u susjedstvu, iliti komšiluku, i odraslih i djece koji su rado brali u tuđim voćnjacima, baščama i kukuruzima te su me već od ranog djetinjstva upozoravali da se s njima ne družim, a ako se družim ne smijem tuđe stvari dirati, uzimati, a sačuvaj Bože da donesem kući!

Za svaki slučaj sam pitao, ako li što nađem, smijem li to donijeti, a oni su strogo zaprijetili da ni to ne smijem uzeti, jer to je netko izgubio pa ako bude tražio, on će to i naći, a ako ja tu stvar donesem kući, mogli bi reći da sam ja to ukrao, a u našoj obitelji nikad nitko nije krao niti otimao ono što mu ne pripada. Mi živimo skromno i ponosno od svoga rada i od svojih ruku.

Imao sam skoro pet godina kada su me poslali kod bake Peleš. Do nje ima barem pola kilometra i ja sam joj rado odlazio, samo sam se bojao proći kraj jedne kuće u čijem je dvorištu bio neki dječarac stariji za glavu od mene koji mi  je tupim nožem da će me zaklati. Tako se on šalio, ali ja sam premirao od straha ne usuđujući se reći da mi on prijeti. Na svu sreću taj mudrac  je uskoro nestao. Hvala Bogu više ga nikad nisam vidio niti sreo. Često sam godinama kasnije pitao tko je to bio, ali mi nitko nije znao odgovoriti.

I tako idem prašnjavom seoskom cestom nasutom tucanikom koji je bujica nakon obilne ljetne kiše isprala te se kamen srebri i bjelasa na ljetnoj žari.

Upravo sam stigao pred kuću ujaka Mile kada moje oči nasred ceste ugledaše fajercu.

Stanem pored nje. Okrenem se. Nikoga nema u blizini. Dvoumim se: uzeti ili ne. Ali već je fajerca u mojim rukama. Pritisnem i upalim. Plamenčić se zablista. Vratim je na cestu gdje sam je i našao, zatim se zapitam kako bi bilo da je odnesem ocu. Ubit će Boga u meni ako mu je donesem. A ako mu kažem da sam našao nasred ceste, možda će mi oprostiti nedjelo. Za svaki slučaj, da ne dobijem batina, ili da me ne izruži, sakrijem upaljač pod ćupriju ³   na ulazu u ujakovo dvorište.

Odem do bake Peleš, obavim što sam trebao i vratim se kući, a otac stavlja oglavine na konje i upreže ih u kola da nekud pođe.

Bojažljivo mu priđem i priopćim da sam našao fajercu.

-    Gdje?

-    Pred ujakovom kućom…

-    Pa gdje ti je?

-    Sakrio sam pod ćupriju, ako smijem donijeti – ja ću je donijeti, ako ne smijem idem je staviti tamo gdje sam je i našao.

-    Donesi, s osmijehom priopći otac i dodade, da vidimo čija je.

I donesem ja fajercu. Otac je isprobava paliti. Radi kao nova. Pogleda je sa svih strana i počne svoj monolog:

-    Nikola Pavlović ima drukčiju, a Ico nema ovakvu, i Gumenjakova je drukčija …

I tako je svih pet upaljača u selu nabrojio, ali nje nijedna od spomenutih.

Vijesti se brzo šire, a kamoli ne bi tako važna vijest da sam ja našao ni manje ni više nego – pravu pravcatu fajercu. I začas se napuni dvorište susjedima koji potvrdiše da ne pripada nikome u selu, a niti u susjednom selu, barem ne za one koje su znali.

Uskoro smo doznali da je prije više od sat vremena prošao jedan  nepoznati čovjek s konjskom zapregom kroz selo, ali tko je i odakle je, nitko nije znao. Zaključiše da je možda njegova.

Otac je konačno upregao konje i krenuo za svojim poslom pripalivši svoju Dravu pronađenim  upaljačem.

Do sljedeće nedjelje već je nabavio bočicu benzina, kremenje i vatu te je zauzeo stol i smješkajući se glancao i uređivao upaljač, a uskoro je cijelo selo, a to je više od stotinu i dvadeset kuća, a možda i susjedno selo,  znalo da moj otac ima upaljač, nije baš tauz(e)ndcinder, ali je skoro još bolji.

Godinama se otac dičio upaljačem, a onda je vozeći se biciklom na sajam izgubio upaljač.

Samo je komentirao: „Kako došlo, tako ošlo !“


Iz zbirke Laura i druge priče

___________________________


[1] fajercajg (Feuerzeug)- upaljač, nažigač, kresivo, „cinder“ (zǘnden – paliti); tauz(e)ndcinder – marka osobito dobrog upaljača (koji tisuću puta pali)
[2] bašče -vrtove
[3] ćuprija – mostić na ulazu u dvorište

Nema komentara :

Objavi komentar