Kolumne

četvrtak, 20. travnja 2017.

Zoran Hercigonja | Veljko Barbieri: Epitaf carskog gurmana


Nekako smo skloni stereotipu pojma totalitarnosti predstavljati kao jednu karizmatičnu osobu (diktatora) koji pred svjetinom iznosi svoje zahtjeve i osobnu volju. Negativno konotirani sustav totalitarnosti, najviše se uspoređuje s fašističkim i nacističkim te komunističkim obilježjima. To je tako ušlo u svijest modernog svijeta. Pomalo defektno i glupo učenje. No listajući stranice Epitafa carskog gurmana, spoznao sam da se totalitarizam ne odnosi samo na nacističku ili komunističku ili fašističku viziju totalitarnosti već pojam totalitarnosti postaje obrascem totalitarnih atribucija. Kratki Barbieriev roman daje naslutiti da se totalitarnosti ne može pristupiti strogo radikalno: ovo je crno; ovo je bijelo; fašisti su totalitaristi; komunisti su ultratotalitaristi. Pojam totalitarnosti ima svoje karakteristike poput: mašine represije, sustav stroge kontrole i provođenja volje jednog, kažnjavanje i neutralizacija individualiteta (osobnosti). Naravno to su tipične karakteristike prenosivog obrasca totalitarizma. Barbieri naznačuje da diktatura osim represije političke ideologije siluje slobodu i kulturu ugađanja osjetila okusa pojedinca. Dakle diktatura postoji svugdje, a ne samo u povijesti komunizma, nacizma ili fašizma ili nekih drugih povijesnih totalitarnih sistema. U logici totalitarizma posjedovanje individualiteta podrazumijeva anarhizam, buntovništvo i prijetnju savršenom poretku. Tako i potreba za probranim namirnicama pojedinca, rana je referenca buntovnika i „neprijatelja“ poretka.

Osim radnje koja teče u obliku ispovijesti dnevničkih stranica nalikujući na posljednju ispovijest Anne Frank u koncentracijskom logoru gdje piše ispovijesti posljednjih dana, glavni lik je potpuno bezimen. Referiranje na neutralizaciju (neimanje) osobnosti. Zna se da je činovnik, da radi u tvornici papira, ali njegovo ime je nepoznato, ime koje je temeljni identifikacijski podatak. Jedini „porok“ za koji je „navodno“ kriv je hedonističko uživanju u konzumiranju pomno pripremljenih jela od vlastoručno odabranih namirnica. Dakle ovdje se može naslutiti bunt protiv totalitarnog poretka koji propisuje opticaj namirnica i začina (jednom riječju konzumerističke navike); koje začine i namirnice u kojoj mjeri pojedinac smije koristiti, a koje su „protivne“ poretku.

Epitaf carskog gurmana podsjeća na kafkijanski Proces, gdje pojedinca nadziru i špijuniraju tajne službe, državni uredi, zatvaraju ga i naposljetku izvršavaju sudsku presudu. Naravno pojedinac u kafkijanskoj atmosferi ne zna za što je kriv. Nitko mu jasno ne izriče dijagnozu „počinjenog zločina“ protiv poretka. Ispitivanja su kratka i neugodna, iznenađujuća iz raznih zasjeda. Iako je kratki Barbieriev roman nastao za vrijeme komunizma, izražavajući aluziju na neslobode tog režima, poruka se može jasno dešifrirati i danas kada smo zapali u neku vrstu tržišnog totalitarizma.
Danas teško da govorimo o političkom totalitarizmu, kada ekonomija i tržište upravljaju svjetskim poretkom. Možemo govoriti u okviru korporativnog totalitarizma preuzimanjem monopola na tržištu, diktaturom trendova i mode. Tržišni monopoli najčešće diktiraju što se danas nosi, koja pića i hrana se konzumiraju. Represivni aparat sastavljen od tajne policije, u tržišnoj ekonomiji, prometnuo se u agresivni marketing, agresivno oglašavanje i bombardiranje kupca oglasima o hrani, piću, modi, tehnologiji. Jednostavno pojedinac popušta pod aparatom za ispiranje mozga. Totalitarizam nije privilegij samo jednog razdoblja ljudske povijesti; on je sveprisutan. Ograničavanje osobne slobode odabira agresivnim oglašavanjima koja imaju za cilj uvjeriti podsvijest kupca da mu taj proizvod baš treba iako on stvarno ne misli tako. S druge strane kazna za anarhiju i protivljenje diktaturi režima je marginaliziranje pojedinca; snobovsko izopćenje iz društva. Ili nosiš istu robnu marku ili si „izopćen.“. Barbieri vrlo snažno izražava ovakav stav o oduzetoj slobodi jednog nesretnika. Nažalost u svijesti ljudi vrlo često pojam totalitarizma poprima drukčija značenja nego što on doista i jest. Naučeni totalitaristički obrazac, često je sa svim svojim tipičnim karakteristikama ( mašina represije, sustav stroge kontrole i provođenja volje jednog (monopol), kažnjavanje i neutralizacija individualiteta), shvaćen u kontekstu nekog od političkog povijesnog uređenja (komunizma, fašizma, nacizma). Rijetko tko će taj naučeni obrazac prenijeti i prepoznati u svijetu u kojem trenutno živi.

Barbieri je odradio jedan izvrstan posao. Pokazao je kako pošast totalitarizma i diktature zauzima razne oblike i probija se kroz prostorno-vremenski kontinuum, zaglavljujući u određenom kontekstu života i navika ljudi. Danas bismo stvarno glasno mogli progovoriti o tržišno-ekonomskom monopolističkom totalitarizmu i diktaturi, koja je tako očita da ju svatko, baš svatko može prepoznati i dijagnosticirati.

Glavni bezimeni lik Barbierijevog romana završava tragično kao i glavni lik u Kafkinom Procesu: smrću. No razlika je ta što Barbieri čin svoga lika ocrtava kao čin slobodne volje. Iako su mu oduzete sve slobode, glavni lik poseže za jedinom slobodom koju mu ne može oduzeti nikakav totalitarni poredak: suicid. Naravno to nije bio bilo kakvi suicid već umiranje s uživanjem u jelu to jest nečemu što je lik romana iznimno volio i cijenio.

U romanu se jasno može nazrijeti kafkijanska atmosfera, ali i elementi grčke tragičnosti. U grčkoj tragediji, glavni likovi na žalost umiru kao žrtve režima u borbi za osobnu slobodu ličnosti. Istovremeno smiješna, satirična priča trebala bi postati udžbeničkim sadržajem za one koji žele progledati i naučiti pravu istinu o definiciji totalitarizma.

Nema komentara :

Objavi komentar