Sasvim tihim šapatom osušeno lišće šumori Alejom Rastanka. Tako je spokojno da i ne hoteći, oči obaraju pogled na vlastite korake. Uranjaju oni nježno u tu potku, ne hoteći proizvesti glasno šuštanje rahlih ostataka nekad prpošnih mladih pupoljaka.
Misli umornih, sumornih, pogrbljena sulueta u rukama nosi buketić cvijeća, nadajući se nesvjesno da će boje razbiti nepokretnost i konačnost okoliša. Polako sjeda na klupu nasuprot, zagledana u kamen. Dugo sjedi nepomična. Čuje li njegov smijeh? Grije li je njegov pogled? S koje su strane njezine misli?
Lišće, usahlo lišće povjetarac podiže stazom i zrakom čarlija poneku preuranjenu bijelu pahulju, meko je spuštajući na praznu klupu. Silueta žene u crnom stopila se s drvoredom čempresa i udaljenim jecajima jesenjeg vjetra što se nadmeće s prodornim kricima vrana.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.