Kolumne

ponedjeljak, 3. travnja 2017.

Neda Fleur Janovski | Treći jahač apokalipse


Otkrivenje po Ivanu 6:5-6: „...pred mojim očima pokaza (se) 'vranac', a onaj koji je jahao na njemu držao je vagu u svojoj ruci. I čuh nešto kao glas što dolazi ispred četiri Bića i najavljuje: 'Mjera pšenice za denar! Tri mjere ječma za denar! A ulju i vinu ne nanesi štetu!’”

Jasmina je zadnjim naporom uspravila pognuta leđa i pokušala zagrijati smrznute prste. Zemlja na oranici bila je tvrda, a njezinu hladnoću osjećala je najviše kroz prste na kojima gotovo da i nije bilo noktiju. U džepu je čvrsto stisnula posljednja četiri komada preostalog krumpira, a njezin je očaj došao do vrhunca. Znala je da je ovo posljednje što će moći skuhati Franku i Mariji koji su je gladni čekali kod kuće.

„Donesi nam nešto za pojesti, gladni smo“ u ušima joj je odzvanjao Marijin glas, dok je Franko nijemo ležao na krevetu, okrenut zidu. Njegovo je slabašno tijelo drhtalo od hladnoće.

Tužnim je pogledom pratila brazde koje su nestajale u sumaglici koja se polako spuštala. Sjela je umorno na zemlju, ne mareći za hladnoću. Više nije imala snage. Črvsto je omotala šal i spustila glavu na prsa. Sjedila je tako skvrčena i nije osjećala hladnoću. Odjednom je podigla pogled. Mjesto joj se učinilo poznato, iako je krajolik sada bio potpuno izmijenjen. Sjetila se. Na tom je istom mjestu prije deset godina sjedila obasjana suncem kasnog ljeta. Zemlja je bila topla i blaga. Zadovoljno je pogledom obuhvatila zrelo klasje koje se pod težinom nabubrenih zrna blago savijalo prema zemlji.

„Ove zime nećemo biti gladni“ sretno je pomislila i cijelim se tijelom ispružila na travu. „Za tjedan dana žito će biti obrano i spremljeno u ambar koji je za nju, tada mladu djevojku, bio kao riznica puna zlata. Riznica puna zlatnih zrna koja su spremali u vreće i odvozili u mlin. Nije tada niti slutila da će to ljeto biti posljednji put da je bezbrižno ležala i maštala.

Zima je došla i prošla, a proljeće je bilo čudljivo. Nakon velikih vrućina nastupili bi hladni dani u kojima kiša nije prestajala padati, natapajući zemlju ogromnim količinama vode. Potom bi došlo razdoblje u kojima je sunce pržilo, a zemlja postajala sve sušija, sve jalovija. S početka nisu previše brinuli.

„Priroda je čudljiva“ govorila je njezina majka „bilo je takvih razdoblja i prije“.

Doduše, hrane više nije bilo u izobilju, povrtnjak je polako nestajao, a i vode je bilo sve manje. Često je noću slušala kako životinje zapomažu tražeći hranu i vodu. Uskoro više niti njih nije bilo. A sunce je pržilo sve jače. I svake godine sve jače. Tada se vrijeme naglo promijenilo. Nakon razdoblja suše, nastupila je dugotrajna hladnoća. Hrane je bilo sve manje, ostalo je samo još ovo polje na kojem je uspjela posaditi krumpire.

Zvuk topota konja po zaleđenoj zemlji prenuo ju je te se brzo okrenula oko sebe. Iz magle su polako izranjali nejasni likovi umotani u poderane kapute, naoružani pištoljima i kolcima. „Kingova banda“ pomislila je u strahu i počela se naglo dizati. Ruku je brzo zavukala u džep  i šakom obuhvatila krumpire.

„Jesi li iskopala štogod?“ upitao ju je u bradu zarastao muškarac za kojeg je čula da ga zovu King i da je poznat po svojoj brutalnosti.

„Nisam, sve je zaleđeno“ tiho je progovorila nastojeći ga čvrsto gledati u oči kako ne bi osjetio da laže.

King ju je prodorno gledao i šutio, a njoj se ta šutnja počela polako zabadati u tijelo koje je drhtalo od straha. Uskoro se nezaustavljivo tresla.

„Zašto se treseš ako ništa ne skrivaš?“ pitao je King unoseći joj se u lice.

„Hladno mi je i gladna sam. Djeca i ja već danima nismo ništa jeli“ rekla je cvokočući.

„Daj joj malo kruha“ naredio je King čovjeku do sebe.

Ovaj je poslušno zavukao ruku u torbu prepunu hrane i izvukao komad kruha. Pružio ga je prema Jasmini koja je, gledajući u kruh, u mislima vidjela sretna lica svoje djece.

„Čekaj, čekaj, ne tako naglo. Kruh treba zaslužiti“ povikao je King i naglim pokretom uzeo kruh.

„Prvo mi moraš nešto reći. Tko skriva sjemenje i tko tajno uzgaja povrće?“

„Ne znam“ odgovorila je Jasmina „već odavno nitko nema nikakvog sjemenja“.

„Lažeš“ zaurlao je King i gurnuo Jasminu na zemlju. Izgubila je ravnotežu i posrnula. Ostala je tako klečeći na koljenima.

 „Molim vas, dajte mi malo kruha. Djeca će mi umrijeti od gladi“ zavapila je u nadi da će barem spominjanje djece omekšati taj ledeni pogled.

„Odgovori mi na pitanje i kruh je tvoj“ King je izvukao nož i jednim pokretom rasparao preostale gumbe na Jasmininom kaputu.

Jasmina je brzim pokretom pokušala uhvatiti obje strane kaputa, ali je smrznuti prsti nisu slušali. Lijeva strana je brzo skliznula s njezinog mršavog ramena. Iz džepa su na tlo ispali krumpiri i otkotrljali se po brazdi.

„Vidi ti to! Krumpiri!“ uzviknuo je King. „Dakle, lagala si mi. Pretraži ju!“ doviknuo je čovjeku pored sebe koji se učas stvorio pored Jasnmine i grubo ju podigao sa zemlje na kojoj je klečala.

„Nemam ništa više“ očajno je vikala dok ju je muškarac pretraživao grubim rukama. Muškarac se okrenuo Kingu i potvrdno kimnuo glavom.

King se odmaknuo i uputio prema konju. Brzim je pokretom opkoračio sedlo i zategnuo uzde. Okrenuo se prema Jasmini i rekao:

„Reci mi tko skriva sjemenje i dobit ćeš natrag krumpire i još kruha povrh toga“.

Jasmina je zatvorila oči. Znala je tko ima sjemenje i tko joj svake godine pokloni par zrnca za njezin tajni vrt koji je skrivala iza kuće. I već je zaustila da zaniječe, ali onda su joj se u mislima pojavili Marija i Franko. Gladni i iznemogli. Sad se izdaja više nije činila tako strašna. „Pa činim to zbog moje djece“ izgovorila je u mislima nastojeći umiriti  savjest koja je provirivala iza leđa izdaje.

Savjest, koja je postajala sve tiša i tiša.

„Naći ćeš ih u žutoj kući, na putu prema gradu“ glasno je viknula nastojeći tako ušutkati glasove koji su u njezinoj glavi ponavljali: „Izdajica, izdajica.“

King se nasmijao, bacio joj kruh u lice, okrenuo konja prema cesti i odjahao. Za njim su krenuli i svi ostali. Kad se uvjerila da su otišli,  plačući je sakupila krumpire i kruh, omotala kaput oko tijela i teškim se korakom uputila kući. Odjednom se naglo okrenula i osvrnula oko sebe.

U daljini je ugledala jahača na crnom konju kako nestaje u magli.

Nema komentara :

Objavi komentar