Kolumne

četvrtak, 6. travnja 2017.

Nada Vukašinović | Unatrag


Kad mi je otvorila vrata, iza leđa joj je dolazilo plavkasto svjetlo s televizijskog ekrana i obojilo sijedu kosu nijansom dim - plave. Trgnula se i stajala nekoliko sekundi iza odškrinutih vrata, plava, nepomična, bezglasna.

Pomislila sam da je ljuta na mene, jer kasnim. Mišić joj se na lijevom obrazu nekontrolirano trzao, a oči su dobile metalni odsjaj. Oštrim pogledom, kao svrdlom, istraživala je slabe točke na žutoj kartonskoj kutiji u mojim rukama.

Nije me prepoznala i shvatila sam da brzo nešto moram reći prije nego mi zalupi vrata pred nosom.

- Kasnim teta Jelice! Trebala sam ti jučer doći!

- Uplašila sam se, nisam te prepoznala. Sva si umotana! Sigurno je vani jako hladno. Uđi!

- Samo mi je strah ostavio, samo strah. – ovo je rekla puno tiše

Teta Jelica dugo živi sama u dvokatnici s početka prošlog stoljeća, od crvene opeke, koja je nekada bila mlin na maloj brzoj rijeci.

Svaki dan ovisi o tuđoj pomoći. Obilaze je stranci, tuđi ljudi, pozdravljaju, smiješe se, pitaju kako je spavala, što želi jesti, donose hranu i lijekove. Hladne, ali uslužne žene. Jelica zna da je ona samo njihov posao. Pune perilicu, čiste stan, iznose smeće i ona im je zahvalna.

Ponedjeljkom dolazi i prijatelj pokojnog muža i na svoj način brine o njoj, o dokumentima, o grobu i kući u Hrvatskoj.

Jelica više ne broji svoje godine. Rijetko kada baci pogled na kalendar, a i to joj ne znači puno jer nema više planova. Svi su joj dani jednaki.

Drugi imaju kalendare i raspored dolazaka u njen stan. Više nitko ne zvoni. Imaju ključeve, otključavaju i zaključavaju njena vrata, otvaraju hladnjak i ormare, poštanski sandučić, obavljaju sitne popravke.

Četiri žene dolaze u različito vrijeme, nikada se ne susretnu, međusobno se ne dogovaraju, a ipak usklađeno obavljaju poslove.

Ljubazne su, ali nemaju previše vremena, a Jelica ih ne želi zamarati svojim pričama koje se stalno odmotavaju unatrag.

Sve duže spava i sve manje se kreće po stanu, osjeća da je svaki dan sve slabija. Povremeno joj televizija privuče pozornost slikama, koje joj se učine poznate, ali to je samo bljesak, a ona onda odmahne rukom kao da skida nevidljivu paučinu s očiju.

Živi u stanu kao na otoku, zapravo Jelica od svoje najranije mladosti i živi na otoku. Malo je ljudi upoznala i nikada nije naučila njihov jezik. Sama je u tuđoj zemlji, u tuđem stanu, među strancima, a oko nje je ocean.

Vuče noge po golom parketu, pretražuje ormare, ladice, kutije, a onda zaboravi što je trebala pronaći, misli joj odlutaju u njenu ravnicu. Sjedne na svoju stranu kreveta i dugo gleda u fotografiju mladog čovjeka, uredno podrezanih brkova, odjevenog u blistavo bijelu košulju i smeđi sako.

Veći dio vremena zatvorenih očiju gleda, kroz neke svoje unutarnje prozore, mladu djevojku koja nosi košaru kroz zelena polja. Na licu osjeti mekani dodir proljetnog vjetra, miris zemlje i sokova probuđene prirode.

Obilazi prozore svoga stana na drugom katu i povremeno se zagleda u brzu rijeku ili u metež s raskrižja u svojoj ulici.

Kad otvori prozor, vjetar donese svježinu i vlagu s rijeke koju udiše neko vrijeme naslonjena na dasku prozorskog okvira.

Još prije nekoliko godina svaki dan je šetala do mostića. Voljela je tu rijeku. S drvenog je mostića gledala u brze valove i mislila na svoju široku i lijenu rijeku.

Od kako je Josip nastradao, ne izlazi, ne šeta. Nekako joj je postao draži gusti, zagušljivi miris ulice, koji k njoj ulazi kroz prozor.

- Donijela sam ti kolače za Božić. Sestra te pozdravlja!

- Kolači iz Hrvatske! Fino mirišu! Sjetim se često tih kolača, mirisa djetinjstva i mladosti u Slavoniji.
Starost je teška i samotna, ali sad više ništa ne mogu promijeniti. Ne znam zapravo jesam li ikada i mogla.

- A kako je tamo, kod kuće?

Zamišljam Jelicu u misnoj, svečanoj odjeći, kako nedjeljom tiho sjedi za stolom svoje male kuće u Slavoniji. Na stolu bijeli stolnjak i juha iz koje u oblačićima, prema niskom stropu, izlazi toplina. Iz pećnice miriše kolač od maka. Na zidu veliko zrcalo sa dvije zataknute fotografije i jednom zrakom sunca koja se odbija od prozorskog stakla. Peć uzidana žutim blatom i u bijelo okrečena, nekoliko grubo sklepanih stolaca, krevet i smeđi kredenc sa staklenim vratima. Ispred kuhinje crveni trijem.

Ništa posebno i ništa vrijedno.

Sestra je desetak godina mlađa i često joj govore da mirno sjedi za stolom, da ne mlati nogama, da mora prije kolača pojesti sve što ima u tanjuru.

- Nikamo ne pripadam, nemam nikoga, a i tamo su me zaboravili. Tuđinka tamo, tuđinka ovdje, bez oslonca. Sve više mirujem, tijelo mi je drveno, bole me zglobovi. Ništa me više ne zanima.

Jesam li ti nekada pričala o svom mužu? Sve više razmišljam o njemu i sve manje razumijem. Zašto je baš mene odabrao? Čini mi se da nisam po ničemu bila posebna, a mislim da mu baš nisam niti trebala. Jednom mi je rekao da je rado dolazio u našu kuću jer je moj otac bio dobar Hrvat, za našu stvar se zalagao, da tako je rekao. Znaš, više se ne mogu sjetiti lica svoga muža, izgubila sam sliku njegova lica, ali strah je ostao. Slika se izbrisala, ne mogu se sjetiti ni razgovora, puno toga je izgubljeno, ili je bilo neizrečeno.

Godine su prebrisane, ne znam više ni kako, ni zašto smo došli na otok.

U početku sam se jako trudila da ostavim dobar dojam. Brinula sam se da ne razočaram ljude, da me ne isključe, da me ne odbace. Smiješila sam se, otvarala im vrata, uzimala njihove kapute, pripremala večere. Mislim da to nije pomoglo.

Josip nikada nije propustio priliku da mi gotovo prijetećim glasom ne kaže, nikome ne otvaraj vrata kada ostaneš sama u stanu.

Samo mi je strah ostavio. I sad ga osjetim, najprije u donjem dijelu kralježnice, a onda puže prema vratu i ostajem bez zraka.

Znaš, ja zapravo nikada nisam znala što on radi. Zatvarao se u svoju radnu sobu. Najviše vremena je tamo proveo kada je bio u stanu.

Malo smo riječi razmijenili, malo smo toga dijelili. Najčešće sam bila sama. Djece nismo imali, a Josip je stalno sam obavljao poslove i ostajao do večere vani. Odšutjeli bi večeru, pogledali televiziju i zaspali svatko na svom jastuku u istoj spavaćoj sobi.

Postavljao bi mi kratka pitanja, ali nikada nije imao dovoljno vremena da čuje odgovor pa sam ubrzo odustala, odšutjela bih, a on je dva puta zaključao vrata.

Nije imalo smisla, započinjati ili očekivati dijalog. Dolazili su neki ljudi, njegovi prijatelji, ali ravno u radnu sobu, a ja sam im donosila kavu i piće.

Prenio je na mene samo taj strah od nepoznatih ljudi. Stalno mi je govorio, nikome ništa ne pričaj. Nikome ne otvaraj vrata.

Pokušavam se sjetiti dijelova razgovora kako bi shvatila svoj život.

Što nas je držalo tolike godine? Ništa nisam znala o poslovima, imovini, dokumentima.

On je bio u godinama u kojima je umro njegov otac kada se dogodila ta nesreća..

Kupovala sam u trgovačkom centru, nakon toga sam ušla u turističku agenciju i razgledavala ponudu putovanja po Italiji. Zatvorila sam oči i zamišljala gradiće Toscane, Firenzu i Sienu, vinograde i čemprese južne Toscane..

A onda je došla ta vijest o Josipu. Poginuo u automobilu gotovo pred stanom. Osjetila sam to kao iglu koja mi se zabila u mozak, misli su mi se usporavale, a onda tuga u ritmu srca.

Što sada? Koga nazvati?

I taj dan je Jelici stalno pred očima. Doručkovali su zajedno, popili kavu, malo riječi, samo uobičajeno, nikome ne otvaraj, ne izlazi van!

Propustila je trenutak, možda bi baš tada dobila odgovor koji bi joj olakšalo samotne dane.

Josip je uzeo kišobran i šešir s vješalice, dva puta okrenuo ključ s vanjske strane i više se nije vratio.
Došao je s tim ključem njegov prijatelj i rekao je kako će se on brinuti o njoj.

- Ja ću sve srediti, nije se mučio, nije ga boljelo. – tako joj je rekao.

Uloga tete Jelice se malo po malo briše, bez publike, bez svjedoka, ona sve više sliči sporednom glumcu koji je zaboravio tekst, odlazi unatrag s pozornice i klanja se praznoj dvorani.

Nema komentara :

Objavi komentar