Bruno Šantek | Nakon zbirke poezije, izložba u Hrvatskom željezničkom muzeju

Razgovarala Sandra Pocrnić Mlakar

Iako je poeziju počeo pisati još u devedesetima, Bruno Šantek objavljuje knjigu svojih stihova tek nakon što ga je publika upoznala kao romanopisca. U svojoj zbirci poezije „Stvarajmo svemir“ Šantek pokazuje da je, kao i u prozi, u stihu također često angažiran, usmjeren na rješenja, zajednički interes i socijalnu osjetljivost. Njegove teme jesu intimne, ali uz svijest o kontekstu i okolnostima koji ga okružuju.

Šantekovu zbirku poezije „Stvarajmo svemir“ objavila je Knjižnica Dugo Selo i  uvrstila je u zavičajnu zbirku u kojoj se već nalaze ranije njegove knjige – ispovijedna proza „Izdisaj“ te krimići „Tajkunovi nasljednici“ i „Dosta!“.

Nedavnu promociju prve Šantekove knjige poezije uveličao je poziv iz Hrvatskog željezničkog muzeja, koji želi postaviti izložbu inspiriranu Šantekovim romanom „Dosta!“, budući da njegovu radnju pokreću događaji u vlaku između Dugog Sela i Zagreba.

Zbirka poezije „Stvarajmo svemir“ obuhvaća dugogodišnje bavljenje poezijom. Jeste li svjesni svog pjesničkog sazrijevanja tijekom tog vremena? Je li ono vidljivo u knjizi?

Pjesničko sazrijevanje može se gledati samo kao dio sazrijevanja osobe. Nisam počeo pisati sa ciljem da postanem pjesnik, niti da moje pjesme budu umjetnost, već su one postale način mog izražavanja, mojih svojevrsnih dnevničkih zapisa kroz koje sam se osvrtao na stvari koje se dešavaju u meni, oko mene, u svijetu koji nas okružuje. U njima se ne pronalaze i ne proživljavaju samo moje intime, već i intime mojih prijatelja, ljubavi,  ljudi koje susrećem ali i sasvim nepoznatih i dalekih osoba i događanja koji su me na neki način inspirirali, dotakli nekom emocijom koja je je iznutra izašla kroz pjesmu.

Pjesme ste počeli objavljivati na svom blogu Brutek. Jeste li obeshrabreni zbog osciliranja popularnosti blogova? Što vas je motiviralo da ustrajete?

Blog je nastao samo kao želja mojih online prijatelja da imaju mjesto gdje će nešto moje pročitati, i kao želja te moje pjesničke nutrine da se pokaže ljudima, da se predstavi. Ponešto čak ne iz pitanja ega već zbog nekih sitnica u pjesmama za koje mislim da me definiraju, objašnjavaju neke moje emocije i ponašanja, pa pomoću njih ljudi mogu saznati više o meni, kako ja ne bih morao svaki puta nešto iznova pričati i objašnjavati. Dakle, blog nije nikako nastao kao žudnja za nekom općom popularnošću, niti sam se ikada trudio posebno promovirati blog izvan tog poznatog kruga, te me bilo kakva oscilacija u popularnosti tog medija ne obeshrabruje, niti sada kada sam objavio sve što sam imao provjeravam posjete. To sada nije mrtvo slovo na papiru već na ekranu, koje ako tko želi može pročitati, ali bez neke pompe i promocije.

U širokom rasponu pjesničkih tema kojima se bavite, dominiraju ljubav i smrt, kao najsnažniji pjesnički motivi, ali primjetna je i visoka socijalna svijest, kao i u vašoj prozi. Je li svjestan izbor biti „izvan struje“, s obzirom da dominiraju pjesnici koji u prvi plan stavljaju vlastitu intimu, a ne društvo?

I društvo je dio moje intime. Intimno razmišljati o politici, socijalnoj nepravdi, o nasiljima i nesrećama u svijetu dio je  osobe i njegovog unutarnjeg proživljavanja oko sebe. Oni koji uz sve to mogu pisati samo o ljubavi ili o cvrkutu ptica nisu iskreni već ili proračunati  ili ozbiljno emotivno oštećeni.  Netko koga motivira i inspirira mačka dok prede, a ne i starac koji kopa po kontejneru ima po meni veći emotivni problem, baš kao i onaj tko može napisati sto pjesama o istoj nesretnoj ljubavi a nijednu o ratovima oko nas. To me ne stavlja izvan struje, već sam i dalje tu i to što jesam, samo drugi očito imaju drugačije viđenje svijeta ili pjesništva.

Zbirku poezije „Stvarajmo svemir“ objavila je agilna knjižnica Dugog Sela, gdje je književna scena dosta aktivna. Kako su kolege dugoselski književnici, dočekali vašu zbirku poezije? Kakve su prve ocjene? Imate li njihovu podršku?

Bahato bi bilo reći da me reakcije ne zanimaju u nekom kritičarskom smislu, jer na početku sam rekao da nisam počeo pisati, niti i dalje pišem zbog dosezanja nekih velikih umjetničkih visina i statusa pjesnika. Svoje pjesme i dalje smatram samo nekim svojim objašnjavanjem sebe, i ako to ljudima pomogne da me bolje razumiju - super. Dugoselska scena zanima me iz drugih razloga, posebno radi suradnje i nastavka aktivnosti na popularizaciji čitanja općenito u našem gradu i podizanju opće razine kulture i kulturnog života. Već sam broj prisutnih na promociji zbirke pokazuje da nas ima, da postoji određena kritična masa koja može svojim zajedničkim djelovanjem to činiti za naš grad i ta podrška mi je najvažnija. A budući da niti ocjene nisu bile loše,  imam mnogo razloga za zadovoljstvo.

Vaš roman Dosta!, čija se radnja odvija u vlaku između Dugog Sela i Zagreba, inicirao je nesvakidašnju izložbu u Hrvatskom željezničkom muzeju na Peronu 6 Zagrebačkog glavnog kolodvora. Radni naslov je „Govoriti o neizrecivom u muzejima“. Koliko nam literatura može pomoći da progovorimo o svojim šutnjama i da bolje komuniciramo?

Ideja je potekla upravo u jednom od razgovora tijekom druženja nakon mojih promocija, kada se sastaju ljudi različitih ideja. Tako je i moja Dugoselka Renata Veličan, kustosica Hrvatskog željezničkog muzeja, predložila da roman u kojem se dio radnje odvija u vlaku Dugo Selo–Zagreb i govori o raznim društvenim problemima, pokušamo predstaviti upravo na taj način. Motiv je govoriti javno  o tim problemima, prekinuti šutnju i uzburkati ustajalu vodu tradicionalizma i neučenja iz loših primjera koji su svuda oko nas. Samo iz Dosta! mogu se izvući teme dječjeg opijanja, maloljetničkog seksa i trudnoće, pobačaja, disleksije, nasilja u obitelji, nasilja nad ženama, nasilja nad slabijima s pozicije vlasti... Mnoge od tih tema u 21. stoljeću trebali smo odavno zaboraviti, a ne ispočetka „vikati“ o njima kako bi nekima napokon došlo do mozga da srednjovjekovno gledanje na te stvari nije normalno. Literatura o tome može govoriti, opisivati, osvijestiti da se to zaista događa, a onda ovakvi događaji poput planiranog  u Hrvatskom željezničkom muzeju, mogu dodatno naglasiti te pojavnosti i objasniti publici da nas šutnja o tome samo vraća u krug iz kojeg nećemo izaći bez žudnje za napretkom. O tome se ne smije šutjeti. Rijetke su i dragocjene šutnje koje govore više od riječi, ali ove to nisu.