Kolumne

nedjelja, 23. travnja 2017.

Ankica Kale | Peradarnik


Oduvijek sam znala da su čuda moguća i nepredvidiva, ali i da se obično događaju nekom drugom. Osim toga, ono što se meni dogodilo, malo je nazvati čudom. Tako da sam sada i sama u čudu. Zato vas molim da me saslušate i savjetujete što mi je činiti.

Odmah moram reći da sebe smatram sasvim običnom po mjerilima po kojima mjerim obične i neobične ljude. I vanjštinom i pameću i ponašanjem. Po ničemu se ne izdvajam. Ne bolujem, ili, do sada nisam bolovala od ikakve psihičke bolesti i svi u obitelji su mi po tom pitanju bili više – manje zdravi. Imam križobolju i bole me noge, imam i gastritis i još tako nešto, ali je to uobičajeno i valjda se ne računa. Živjela sam prosječnim životom, udana sam, imam odraslu djecu, radim, imam šefa i onog iznad njega koji mi je po hijerarhiji isto šef. Neke mi se stvari i kod njih i općenito u društvu ne dopadaju, neke toleriram više, neke manje, ali se živi i gura onako kako se može i mora.

Počelo je sredinom srpnja kad sam od kolegice iz Zagorja dobila pismeni poziv za krstitke njena unuka. Draga moja Štefica, od kad se nismo vidjele! Davno, jako davno, a bile smo si tak dobre. Čule bi se s vremena na vrijeme, čestitale jedna drugoj Božić i novu godinu pa opet ništa do slijedećeg Božića i nove godine. A sada me se sjetila pozvati na krstitke! Skoro sam se rasplakala od ganuća.

Predomišljala sam se dan, dva, zbrajala razloge za i protiv puta, ali kad me moja Štefica ponovo, ovaj put  telefonom srdačno pozvala da dođem, nisam mogla odbiti. Još nisam znala kako isprositi godišnji i ima li itko slobodan za zamjenu, ali se odjednom sve posložilo. I godišnji odmor i zamjena.
Bio je kraj srpnja, muž radi u ugostiteljstvu, ne može putovati jer tada ima najviše posla. Neka radi, mislila sam, dobro je da radi. Ne kaže se uzalud da je u radu spas. Djeca su velika, snaći će se. Nakuhala sam im punjenih paprika i šnicli u umaku, sve to sortirala i spremila u hladnjak, pa na bus  mojoj Štefici u Zagorje.

Nikad nisam bila u zatvoru i ne znam kako se osjeća onaj tko iz njega upravo iziđe. Ali, recimo da mogu pretpostaviti. Eto, upravo tako sam se i ja osjećala kad sam sjela u autobus; što u autobus, činilo mi se da sam u avionu i da letim!

Velebit smo prešli a da nisam ni primijetila da smo ulazili u tunel, tako sam bila ushićena i tako mi je vrijeme brzo proletjelo. Bili smo na pola puta vožnje kad se autobus iznenada zaustavio. Oni oko mene su kasnije tvrdili da se od početka čulo kako s motorom nešto nije u redu. Ja, međutim, nisam primjećivala ništa.

Vozač autobusa se odmah prihvatio popravka motora dok smo mi putnici mirno čekali na svojim mjestima. Očekivali smo da će popravak trajati kratko i da ćemo uskoro nastaviti vožnju. Ali, kako se popravak odužio, a u autobusu postajalo sve vruće i vruće, jedan po jedan smo počeli izlaziti van. Vozač je još neko vrijeme petljao oko motora, onda se mobitelom s nekim savjetovao i dogovarao, a naposljetku ozbiljnim glasom obznanio da je kvar na motoru takav da ga se neće moći popraviti na licu mjesta. Pa dobro, mislim, svašta se u životu događa, na odmoru sam, ne vrijedi se ni ljutiti ni žalostiti.Tako je rekao i vozač, kao da mi čita misli. I još nam je rekao neka stvari slobodno ostavimo u autobusu, drugi autobus je već pošao iz Zagreba prema nama. Mi neka se malo prošećemo uokolo. Samo neka se puno ne udaljavamo i neka smo tu za jedan, najviše dva sata.

I tada je počelo ono pravo.

Nikad neću odgonetnuti što me je natjeralo da se od autobusa udaljim baš u tom pravcu i to sama. Mislim da je to bila sudbina, jer ništa osim toga ni ne može biti.

Sišla ja, dakle, tako s glavne ceste na kojoj je ostao autobus, kad ono preda mnom puteljak. Kao u kakvoj bajci. A ja, što ću nego puteljkom. Sve je zeleno, zrak je svjež, divota. Šećem ja tako tim puteljkom, kad'li čujem neke zvukove. Probam se orijentirati, ne u vremenu jer se u vremenu dobro orijentiram, već u prostoru. U tome sam uvijek bila problematična. Srećom da u školi nismo imali taj predmet, mislim orijentaciju u prostoru, jer bi iz tog predmeta sigurno imala jedan. A što je najgore, to se ne može nabubati napamet, pa bi sigurno i pala.

Dakle, najprije sam čula neke zvukove i kad su se oni ponovili zaključila sam da nisu daleko i da su s desne strane puteljka. Pogledala sam bolje, jer ni ne vidim baš najbolje a naočale sam zaboravila uzeti, kad ono, vidim neko domaćinstvo. Uokolo njega stabla (ja se u ova njihova stabla ne razumijem pa bolje da niti ne nagađam koja su), a između stabala kuća. Velika je, za moj pojam prevelika i na kat, a uređena, milina. Na prednjem dijelu kuće, odmah iznad ulaznih vrata stoji plava ploča i na njoj velikim slovima EU. Ispod nje manja ploča, isto plava i na njoj  manjim slovima stoji LABOS. Mislim kako to neće biti ime vlasnika, vjerojatno je neka kratica, inicijali neke tvrtke ili tako nešto. Pada mi na um da se možda radi o nečem vezanim za EU, ali o tome nemam vremena razmišljati jer opet čujem one zvukove. Sada razaznajem da dolaze iz prostora ispred kuće koji je ograđen visokim plotom.

- Ćuuurl, ćuuurl…- čujem  ponovo.   

U nedoumici zastanem na onom puteljku. Nije pristojno motati se kome oko kuće, ali izgleda da u njoj ionako nema nikoga, a znatiželjna kakva jesam, polako se, i gledajući uokolo da me tko ne opazi, prišuljam do plota. Plot djeluje čvrsto, od grubo je rezanih balvana, s razmakom od jednog do drugog od jedva dva poprečna prsta. Pokušavam gledati kroz taj procijep, ali to što vidim je samo fragment nečega što ne raspoznajem. Nakrivim glavu, ali ne vidim ni tako. Onda nađem jedan odbačeni trupac drveta, popnem se na njega i …

U velikom, plotom ograđenom prostoru ugledam peradarnik kakav dotle nikad  nisam vidjela. Nisam neki stručnjak za peradarstvo i te stvari, ali ni potpuna neznalica. Ako ništa drugo, nagledala sam ih se na televizijskim ekranima, i to peradarnika svih sorta i veličina, u vrijeme kad su nas plašili s ptičjom gripom. (Uvijek mislim da sam mogla, ako ne doktorirati, ono bar magistrirati na njima.)

Onda sam, promotrivši pažljivije, uočila da je dio peradarnika tik do kuće natkriven, tako da je sada, dok je na ostalom dijelu sunce dobrano pripeklo, on jedini bio u hladu. U njemu su bile postavljene ljestve na kojima su sjedile kokice, pijetlovi i pokoji puran. Neki su bili šareni a neki jednobojni, ali su svi bili veliki, dobro ugojeni i nekako sjajni. Valjda od sjajnog perja. Uokolo tog natkrivenog dijela, na nepopločanom dijelu peradarnika bilo je na stotine kokica i pijetlova. Neki su samo glavinjali a neki kljucali. Pomislila sam da sigurno nešto pronalaze kad kljucaju, ali nisam vidjela što. Ali su, to sam odmah zamijetila, bili znatno manji od onih na ljestvama pod strehom, a i perje im je bilo neusporedivo manje sjajno. Ako je nekog sjaja kod ovih potonjih uopće i bilo.

- Ćuuurl, ćuuurl - opet se oglasio i tada sam ga prvi put vidjela. Stajao je na maloj uzvisini na sredini peradarnika. Kasnije sam shvatila da je to đubrište, iako je više sličilo na neku apstraktnu pozornicu. Nemojte ni pomisliti da je to imalo ikakav ružan vonj, stvarno nije jer bih  ja  to odmah osjetila. Dakle, stajao je na toj uzvisini kao na pozornici, a bio je velik, lijep i naočit. Imao je jako tijelo prekriveno najljepšim modroljubičastosivim perjem, lijepu, malo širu glavu sa sjajnom krijesom i dugačak vrat s čvrstim kljunom. Držao se ponosito i raširenih krila kao da će svakog trenutka poletjeti.

- Ćuuurl,ćuuurl - pjevao je iz sveg glasa, a krila su mu, podrhtavajući, pratila ritam pjesme. Osjećalo se kako pjeva s puno žara. Pritom je, završavajući refren, koji je uvijek bio isti (a bio je ono ćuuurl s malo dužim u) vrat istezao uvis i pravio neku piruetu koju nisam razumjela. Ali svejedno moram priznati da je  bila  vrlo dojmljiva.

Pogađate li ili da vam kažem?

Vidim da ste po onom  ćuuurl – ćuuurl - pogodili da se radi o puranu. Znam da mnogi od vas pomišljaju kako pretjerujem s opisom. Priznajem, na vašem mjestu bih i ja razmišljala slično. Peradarnik k'o peradarnik, puran k'o puran. Ali, bilo je nešto neobično, nešto drukčije. Nije to bio neki obični tukac iz seoskog dvorišta. Ne. Stasom i likom je bio puran, ali kao da je u sebi imao nešto ljudsko, nešto u izgledu glave je podsjećalo na čovječju glavu. Teško je to za  promisliti a kamoli izreći, ali, bio je napola puran a napola čovjek. 

Toliko sam se zanijela cijelom slikom da nisam primijetila da iza onog njegovog ćuuurl iz mase kokica i purana koji su ga okruživali dopiru slični ćuuuurl. Ali, naravno, ne tako lijepi kao oni njegovi. Iako su, te kokice i mali purani, izgledom bili slični običnom puranu i običnim kokicama, isto su, na neki neobjašnjiv način, podsjećali na ljude. Kao da su se, nekim čudom, purani i kokice počeli pretvarati u ljude ili je bilo obrnuto. Da su se ljudi pretvarali u purane i kokice.

Osim onoga ćuuurl, ćuuurl čulo se i ko ko ko i ko ko da, ali se to gubilo u nekom žagoru i šuštanju krila, tako da se nije pravo razaznavalo da li dolazi od šuštanja krila ili od kokodakanja. I je li to bio znak odobravanja ili protesta.

Stajala sam na onom trupcu pripijena uz ogradu i bez daha gledala cijeli prizor. Sve je podsjećalo na predstavu u nekom teatru. Ne znam je li me  tko primijetio, naročito mi je bilo važno je li me primijetio puran, ali se činilo da nije, jer ničim nije pokazivao da ga išta ometa ili dekoncentrira.To me još više iznenadilo i učvrstilo u uvjerenju kako je to neki posebni stvor jer samo tako posebnima niti tko smeta niti na koga obraćaju pažnju.

- Ćuuurl,ćuuurl - pjevao je i mahao krilima. S vremena na vrijeme bi se okrenuo prema onom nadsvođenom dijelu peradarnika. Bit će da mu je tamo neka purica zapela za oko, pomislila sam, nasmijavši se u sebi. Pa sam obratila pažnju na onaj separe i primijetila da ga purice i kokice s prečki slušaju manje više pozorno i da povremeno, spuštajući glavu, mašu krilima kao da mu aplaudiraju. Ne znam zašto sam se sjetila Orwella i pokušala ga potražiti pogledom. Nisam ga vidjela jer, ili ga tamo stvarno nije bilo ili se negdje sakrio i sve promatrao iz prikrajka. I, vjerojatno se smijao.

Misli koje su me zapljusnule bile su toliko čudne i mučne da sam radije pogledom potražila najzgodniju puricu na onim ljestvama, puricu koja bi puranu mogla biti važna. Ili neku kokicu. Tko zna tko se kome sviđa.

Kad mi se učinilo da sam našla jednu koja bi mogla biti ta, na katu kuće se počeo otvarati prozor. Ispočetka se čula samo škripa prozorskih okvira. Onda, kad se na jednom  prozoru zanjihala zavjesa, ja sam, bojeći se da me vlasnik ne zatekne kako bez dozvole stojim na njegovu plotu, pobjegla s one ograde što sam brže mogla. Tako da vlasnika zapravo nisam ni vidjela, niti, ni sada, znam tko je.

Odlazeći, jedva sam uspjela još jednom baciti pogled na purana, koji se, na zvuk otvaranja prozora, iako sav u zanosu, zaustavio na pola pjesme. Pogled je najprije upravio prema prozoru kuće, a zatim na natkriveni dio peradarnika. Primijetila sam i da su mu, zaustavljena u pola refrena, krila ostala na pola podignuta od tijela. Sav se ukipio. Izgledao je kao da salutira.

Nisam stigla vidjeti jesu li su i drugi purani i kokice prestale kljucati po dvorištu i jesu li upravile pogled prema onom prozoru, ali sam sigurna da su utihnuli. Više ih se nije čulo.

Do autobusa sam se vraćala brzo, ali sam došla u zadnji čas. Nevjerojatno kako mi je vrijeme brzo proletjelo. Nisam mogla vjerovati ni sebi ni svom satu pa sam ga provjerila prema satovima drugih putnika. Ispostavilo se da je bio točan. Nikom nisam govorila ništa o onome što sam vidjela, ali sam se osjećala uzbuđeno i zbunjeno. Je li to stoga što sam se nakon toliko vremena uputila sama na izlet pa mi se počelo svašta priviđati ili …

Prekrcali smo se u drugi autobus. Štefici sam javila da ću zakasniti i da me ne čeka jer da ću doći taksijem. Svejedno me je čekala. Dobra moja Štefica, uvijek je ostala jednako brižna.

Sutradan je Štefičin unuk bio kršten i bilo je fino. Štrukle su se pojele, vino se popilo, a ja i moja Štefica na brzinu skovale plan i, kao da ne idemo iz kuće nego bježimo iz zatvora (ja opet o zatvoru, a možda iz nekog životnog zatvora i jesmo bježale), pošle u Italiju. Same. Imamo tamo jednu kolegicu s fakulteta, nazvale, dogovorile i taman kad smo prešle granicu, meni zazvoni mobitel.

- Hitno se vraćaj nazad, u roku tri dana treba potpisati ugovor za posao! – javlja mi kolegica s posla.

- Kakav ugovor? - pitam u čudu. Obnovili smo ga prije par mjeseci. Isti posao radim tako dugo da me je i sram reći koliko i, da netko, iz tog broja, ne izračuna koliko imam godina.

-Hitno se se vraćaj! – ponavlja ona.                                                                                                         I

Sve mi potanko objasni. I ja njoj objasnim da sam upravo prešla granicu, da sam sa Šteficom i da ćemo par dana ostati u Italiji. I da sam na godišnjem odmoru.

Opet ona meni i opet ja njoj. Pa kako, pa zašto i zašto tako iznenada. Ne zna ni ona, rado bi pomogla, ali ne može. Doneseno je novo pravilo. Upravo su joj javili.  Mora se doći i osobno potpisati.

- Kako tako naglo, zašto tako na brzinu? – inatim se ja i dalje. - I kako nas o tome nitko prije nije obavijestio?

- Novo pravilo – nemoćno uzvraća ona. - Čini se da je to novi naputak iz EU – dodaje.

- Stigla je nova uputa – pojašnjava.

Prešli smo još pedesetak kilometara kad je Štefica zaustavila svoj auto. Popili smo kavu u jednom kafiću pokraj ceste i kad smo blagoslovile sve koji su nam bili na popisu krivaca, pokunjeno smo se vraćale nazad.

Štefica je vozila a ja sam zatvorila oči da ih odmorim.Tada sam ga opet vidjela. Zatvorenih očiju, ali kao da ga gledam u živo. Pogađate, vidjela sam onog purana! Onog iz peradarnika. Purana kojem sam se otpočetka čudila, ali na kojeg sam, okružena svakojakim događanjima bila potpuno zaboravila.

Ova me kratkotrajna vizija iznenadila, ali i razveselila jer mi je odagnala ružne misli u koje sam zapala. Još kad sam se sjetila peradarnika i onog puranovog pjeva stala sam se glasno smijati. Obradovavši se mome smijehu, Štefica reče:

- Hvala Bogu da si se smirila. A kaj si možemo? Kaj je, tu je. Drugi put ćemo valjda biti bolje sreće.
Mislila sam joj reći čemu se smijem, ali nam je nešto drugo na cesti otklonilo pažnju. Kasnije sam na to i zaboravila.

Vraćajući se iz Zagorja kući opet smo prošli kraj onog mjesta na kojem nam se pokvario autobus. Ne moram ni reći kako sam potajno priželjkivala da se autobus opet pokvari ili da se tamo zaustavimo iz bilo kojeg razloga. U tom bih slučaju sigurno otišla ponovo vidjeti onaj peradarnik. Da provjerim je li to sve tako kako mislim da jeste ili mi se što pričinilo.

Ali smo prošli bez zaustavljanja i to tako brzo da ni pogledom nisam mogla obujmiti  mjesto na kome sam bila. Autobus me je vraćao kući i sve doživljeno na ovom putu, i ono lijepo i ono ružno, već je, pomalo, bilo iza mene.

Kada sam sutradan ulazila u zgradu u kojoj sam trebala potpisati onaj famozni ugovor za posao, odjednom sam začula - ćuuurl,ćuuurl. - Nadam se da oni koji su sjedili za velikim stolom, koji je bio prekriven zelenom čojom i ukrašen  cvjetnim aranžmanom tako da je sve izgledalo vrlo paradno, nisu primijetili kad sam se naglo trgnula. Nakon toga  sam, pribravši se, zastala i tobože nehajno primijetila:

- Ooo, ovo izgleda vrlo svečano.

I onda opet čula:

- Ćuuurl, ćuuurl i - ko ko k o- i - ko ko da.

Nastojala sam vladati sobom i situacijom. Skoncentrirala sam se na usta jedne govornice, jedne od onih koji su sjedili za onim svečanim stolom, ali svejedno nisam mogla razabrati što govori. I dalje sam čula samo ćuuurl i ko ko ko. Ne onako glasno i melodiozno kao što su to činili puran i njegova svita, ali slično i u istom tonu.

Još uvijek tužna i razočarana, ali i zbunjena, vratila sam se kući. Godišnji odmor mi je tek započeo, muž mi je bio na poslu, a djeca nekud izišla. Dosađujući se, otvorila sam televizor i gle čuda! Najprije na petom programu a onda i na ostalima, uz vijesti i ono ćuuuurl  vidim njega. Onog purana!
Od čuda sam se skoro onesvijestila. Onaj, moj puran na televiziji!! Odjednom me zatrpalo stotinu pitanja. Kako je tamo dospio? Tko ga je snimio? Znači li da je u peradarniku već netko bio, netko koga se dojmio isto kao što se dojmio mene kad ga je snimio i poslao svim TV postajama. Na trenutak sam pokušala ocijeniti je li isti, u prirodi i, ovako, na ekranu. Iskreno, teško je reći. Možda je na ekranu malo ljepši, zaključila sam, jer ga snimaju iz blizine i jer mu perje bolje svjetluca, sjajnije je. I … znam da zvuči bogohulno, ovako, na ekranu više sliči na čovjeka.

Stajala sam ispred televizora kao začarana. Kada su završile vijesti ostala sam sjediti ispred ekrana čekajući slijedeće vijesti i pitajući se hoće li ga opet prikazati.

I jesu, bio je na svim programima. Muž me je zatekao kasno na večer ispred televizora.

- Što se dogodilo? - upitao je.

Bio je vidno umoran, ali videći me budnu u to doba ( jer ja na spavanje najčešće odlazim s kokošima, mislim na one obične kokoši), što nije čest slučaj, znao je da za to mora postojati ozbiljan razlog.

Tada sam mu ispričala. Sve. Od kvara autobusa do onog čudnog peradarnika i, evo, ovoga na televiziji. Jedno vrijeme me je gledao sumnjičavo, a onda zabrinuto, upitao:

- A da ti ženo ne buncaš? Jesi li možda bolesna?                                                                

Ne moram ni reći koliko me je ovo povrijedilo, pogotovo kad mi je, odlazeći u spavaću sobu, dobacio:                          

- A što se tiče purana, zar ti se ne čini da sliči na tvog šefa?                                                                                                      
- Mog šefa? - upitala sam zaprepašteno.                                                                                    
- Da - rekao je glasom u kome se osjećao umor, ali i ljutnja. - Onog što te činio da prekineš godišnji odmor kad si pošla u Italiju - dodao je.  -  Zbog onog glupog ugovora. Zar ne vidiš da je taj na ekranu isti tvoj šef?                                                                       

Ovo je već prelazilo svaku mjeru. Bilo je beskorisno razgovarati na ovakav način. I kakve su ovo sad neumjesne usporedbe? Mora da je strašno umoran kad mu ovakve stvari padaju na pamet. Manje je važno što mu se puran ne sviđa, u redu, ne mora mu se sviđati, dobro, i meni je malo čudan, ali tvrditi da to i nije puran već čovjek koji samo sliči na purana! To je bilo malo previše.

Onda se moj muž vratio i, s vrata dnevne sobe, dobacio:

- Gledam ga svaki dan. Ali, nije on sam, ima ih više, međutim su svi tako slični, da ponekad nisi siguran koji je koji. I svi jednako čurliću. Stalno ih možeš vidjeti na TV-u. Pogledaj dobro pa ćeš se i sama uvjeriti.

I odlazeći, dometnuo:

- Ti do sad nisi obraćala pažnju na njih pa ti se zato sve ovo čini čudno. I, ono što si mi ispričala o peradarniku, to im je laboratorij, i sama si rekla da piše LABOS, to je točno, to im je inkubator, jedan od inkubatora, tamo se legu.

Sutradan sam purana po prvi put vidjela i u novinama. Na naslovnici mu je bila slika preko skoro cijele stranice. Ispod nje je pisalo samo ćuuurl,ćuuurl.

Jedva sam dočekala da mi se muž vrati kući. Pokazala sam mu one novine.

- Iii, što sam ti rekao? – pitao je zajedljivo – svaki dan su ga pune novine.

- Što misliš je li ovo onaj  moj, onaj iz peradarnika ili ? – pitala sam, sad već i sama nesigurna u ono što vidim i govorim. 

Muž mi nije ništa odgovorio. Samo je znakovito odmahnuo glavom. 

Još više zbunjena otišla sam se prošetati. Malo šetnje mi uvijek dobro čini i smiruje mi misli. I, upravo kad sam se pomiješala s gomilom ljudi na glavnom gradskom trgu dogodilo se nešto što me do kraja zbunilo. Odjednom mi se učinilo da sam ponovo u onom peradarniku, ali ovaj put ne na vanjskoj strani plota već iznutra. I da su oko mene koke i pijetlovi i po koji mali puran. Opet sam čula ono ćuuurl, ćuuurl i  ko- ko – ko – i  ko- ko - da. I neko lepetanje nalik na grupno mahanje krilima. Od straha sam se ukočila i zatvorila oči. Bojala sam se što ću na sebi vidjeti kad spustim pogled. I, jesam li to još uvijek ja ili jedna od njih?!

Primijetili su da mi nije dobro i dovezli su me na hitnu. Da li da doktoru kažem pravu istinu?! I što ako mi ne povjeruje?

Što mi vi savjetujete?   

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.