Kolumne

četvrtak, 9. ožujka 2017.

Zoran Hercigonja | Maggie Stiefvater: Drhtaj


Roman „Drhtaj“ osim bogate fabule, i dirljivih romantičnih trenutaka „djeve“ i „zvijeri“, inspirira dvostrukom pripovjednom perspektivom koja se nečesto sreće u romanima. Mit o čoporu polu čovjeka i poluvukova koji razmjenjuju međusobno misli vučjom telepatijom, mora konkurirati sagi Sumrak i Praskozorje. Ledena šuma, zaštitnički čopor vukova i blizina neustrašive djevojke, jednostavno su lijep i dirljiv prizor onih koji vole maštati o savršeno-čudesnom svijetu bez moralnih prepreka, kategoričkog i predrasudnog razmišljanja. Vatrena borba žutookog mladića između vučje puti i čovjeka, između zime i ljeta uskače među Graceine zadihane refrene: „To je moj vuk...To je moj vuk“.

Osim fabule i sladunjavih riječi roman nosi stigmu društva o kojoj se jako malo govori ili gotovo se uopće ne govori. Za naslutiti je o čemu je riječ: čopor, borba, otimanje, pokoravanje. Ne. Nije riječ o goloj slobodi, već o neprihvaćanju individue i pokoravanju zakonima čopora, popuštanju pod silom pritiska, stapanju s masom. Pod obličjem znoja i vrele krvi romantike, zadihano je stršala i jedna poduža rečenica:

„Ugrabili su djevojčicu dok se ljuljala na staroj gumi u svom dvorištu i odvukli je u šumu...Polako i tromo kretali su se oko nje, režeći i škljocajući zubima, nadmećući se tko će prvi zadati smrtni ugriz...(Drugo poglavlje)“

Što bi ta rečenica trebala značiti? Valjda trovanje društvenim uvjetovanjem, odobravanjem i potvrđivanjem, prisiljavanjem da se na silu prihvati nešto što ne želiš biti. Tko bi drugi ugrabio djevojčicu, nesmotreno biće koje jedva da posjeduje karakternu jezgru i škljocajući zubima zadao smrtni ugriz njenoj mladoj tek nedavno nikloj duši pred kojom se proteže dugi put uspona izgradnje individue. I Sam je jedan od žrtava vučjeg čopora. I on vučjom telepatijom prenosi misli stapajući se u jedan organizam. Žutooki Sam bori se da ostane čovjek, u protivnom bi zauvijek mogao izgubiti sebe i Grace. Svako poglavlje romana započinje termometrom i mjerenjem temperature zraka u °C. Prvo poglavlje i odmah -9°C. To mora nešto značiti: zagrijavanje i vrelu krv, mošusni miris vučje kože i mjerenje stupnjeva otpornosti na pritisak društva. Roman primarno usredotočen na ljubavnu priču, plaho i sramežljivo skriva sekundarno značenje: problem nametnutog kategoričkog razmišljanja i predrasuda. Regrutiranje članova putem nasilnog odvlačenja nevinih duboko u šumu, znači samo jedno: izolacija, pranje mozga i jednoumlje. Hrabra i zaljubljena Grace u kontroverznom povučivanju, svjetla je točka na putu Samovog prelaska iz regrutirane i isprane ličnosti prema samome sebi. Da je malo više stranica, vjerojatno bi se izravnije progovorilo i o procesu ispiranja uma i stroju kolektivnog programiranja svijesti stvaranjem stereotipa i predrasuda.

Nema komentara :

Objavi komentar